05/01/2025
KLASICI Branko Marijanović: Knjige koje nam mijenjaju život - pouke i poruke deset svevremenskih klasika i njihov odgovor na dileme modernog doba. Profesor Marijanović dokazuje da razlike između suvremenog čovjeka i ljudi koji su živjeli u prošlim stoljećima nisu tako velike kao što nam se najčešće čini. Između deset klasika - među kojima su Homer, Vergilije, Shakespeare, Cervantes i Austin - u postnovogodišnjem raspoloženju biramo Dickensa i njegovu "Božićnu priču".
Profesor Marijanović predstavit će svoju knjigu o knjigama u Zagrebu u subotu, 25. siječnja u 12 sati u Knjižnici Bogdana Ogrizovića
Svijest o smrti kao moralni korektiv
Teško da ćete naći dva bolja primjera koji će vam ilustrirati koliko su naši životi isprepleteni sa životima drugih ljudi i koliko, svjesno i nesvjesno, utječemo na sreću i nesreću ljudi oko sebe, a ponekada i onih koje možda nismo ni upoznali. Dickensov kratki roman govori o čovjeku poremećenih kriterija, o čovjeku kojega toliko zanese svijet moći, businessa, utjecaja i bogatstva da izgubi osjećaj za sve drugo u životu i, što je najgore, za ljude oko sebe. Njegov poremećeni kompas pokazuje mu samo na njegovu vlastitu osobu tako da Scrooge zaboravlja koliko njegovo ponašanje, njegovi životni principi, njegovo škrtarenje i njegov način vođenja poslova loše utječu na sve ljude oko njega. Evo kako Dickens opisuje ovog poslovnog čovjeka:
Kad je trebalo stezati tijesak, neumoljiva je bila ta ruka, ruka staroga Scroogea! Toga gramzljivoga staroga grješnika što cijedi, grabi, zgrće i gomila! Ruka tvrda i oštra kao kremen iz kojega ognjilo još nije nikad izbilo darežljivu iskru; tajnovita, u se zatvorena i usamljena kao ostriga. Hladnoća što ju je nosio u sebi smrznula mu je stare crte lica, ušiljila mu šiljati nos, smežurala mu obraze, ukočila korak; obojila mu oči u crveno a tanke usne u plavo; i progovarala lukavo hrapavim glasom.
U ovakvim situacijama, uobičajeno objašnjenje je da nije znao za bolje, da ga je struja nosila i na kraju, nakon dugo vremena, pretvorila u taj bezdušni stroj za zarađivanje novca i cijeđenje radnika. Međutim, ništa nije dalje od istine. Scrooge je na svojoj koži iskusio i dobrog, duševnog poslodavca, čovjeka koji se zdušno brinuo za svoje radnike i sve činio da im uljepša živote. Scrooge se ne može oteti osjećaju sreće i zadovoljstva što još jednom, makar posredstvom duha, proživljava tu atmosferu sreće i ispunjenosti sa svojim nekadašnjim gazdom. Pročitajte samo njegovu reakciju kada mu duh prikaže Za sve se to vrijeme Scrooge ponašao kao čovjek sišao s uma. I duša i tijelo bijahu mu na poprištu, s onim negdašnjim njime. On je sve potvrđivao, sjećao se svega, u svemu uživao i pokazivao najneobičnije uzbuđenje. I sve do sada, kad se od njega okrenuše zažarena lica negdašnjeg njega i Dicka, nije ni pomislio na Duha niti bio svjestan da ovaj gleda ravno u nj, dok mu je svjetlo na glavi gorjelo vrlo jasno. ”Zaista sitnica,” reče Duh, ”ispuniti srca tih šašavaca zahvalnošću.” ”Sitnica!” odvrati Scrooge kao jeka. Duh mu da znak da posluša dvojicu naučnika, što su izlijevala srca, hvaleći Fezziwiga; a nakon što to bi gotovo, reče: ”Kako! Ta zar nije tako? Potrošio je tek nekoliko funti svog smrtnoga novca; tri, možda četiri. Zar je to toliko mnogo da zaslužuje toliku hvalu?” ”Ta nije riječ o tome”, reče Scrooge, zagrijan tom opaskom, pa i nesvjesno govoreći kao onaj od negda, a ne ovaj od danas. ”Uopće nije riječ o tome. On je imao moć da nas učini sretnim ili nesretnim; da nam službu učini lakom ili mučnom; radošću ili tlakom. Recimo da se ta moć krije u njegovim riječima ili držanju; u stvarima toli tanjušnim i beznačajnim da ih je nemoguće brojati i zbrajati: pa što onda? Sreća koju nam je dao bila je tolika kao da ga je stajala čitavo bogatstvo.” Osjetio je Duhov pogled, pa zastao. ”Što je bilo?” upita Duh. ”Ništa posebno”, odvrati Scrooge. ”Nešto je bilo?” uporno će Duh. ”Ne”, reče Scrooge. ”Ne. Samo bih volio da sad mogu svojemu pisaru reći nekoliko riječi! I to je sve.”
Ako mislite da je to stvar prošlosti, usporedite ovakvo ponašanje Scroogeovog bivšeg šefa s viješću koju sam pročitao prije nekoliko mjeseci gdje se kaže da vlasnik ogromne internet tvrtke otpušta 1000 radnika jer su im postali nerentabilni. Zamislite, vlasnik koji ima ni sam ne zna koliko milijardi dolara otpušta 1000 ljudi jer su nerentabilni. Ne donose očekivani profit. Pazite, to ne znači da ne zarađuju ništa nego ne zarađuju dovoljno da bi njihov angažman bio profitabilan. Zakon tržišta. Međutim, 1000 otpuštenih ljudi možda ima 1000 obitelji doma. To znači 1000 nesretnih i očajnih obitelji. Ako zamislimo da je u tom momentu taj čovjek imao 200 milijardi, a mislim da je brojka bila veća, samo nekoliko milijuna moglo je pokriti taj financijski nedostatak i učiniti sve te ljude sretnima, a njegov bankovni račun to doslovno ne bi ni osjetio. Međutim, kada imate milijarde, izgubite osjećaj kako je iz mjeseca u mjesec očekivati minimalnu plaću da biste mogli sastaviti kraj s krajem. Kao što smo vidjeli u Danteovom Paklu, osoba se mijenja, gubi fine slojeve i reducira samu sebe, a i podčinjene na samo jednu karakteristiku ― u kapitalizmu je to nažalost sposobnost za zarađivanje novca.
Branko Marijanović: Knjige koje (nam) mijenjaju život, Beletra 2024.
