14/12/2024
Hvala vam svima na općoj podršci namjeri da Mitopeja izda ključna djela Josepha Campbella, dok je ima.
Jako sam zagovarao prijevod “Junaka s tisuću lica” kroz kraj devedesetih i početak dvijetisućitih – kao prevoditelj koji će se potom afirmirati kao Algoritmov čovjek za Tolkiena, ali godinu-dvije nakon što mu je “Silmarillion” (za koji sam sve znao naizust) propao kroz prste. Jer tako je to dok si mlad i trudiš se afirmirati po pravilima kulturne upućenosti naučenim u socijalizmu, pa ti uleti kapitalist i uhvati se prve prevoditeljice koja je rekla da bi se možda mogla okušati u prevođenju “Silmarilliona”.
Tajana Pavičević bila je i ostala prijateljica, i ništa nije do nje, sve je do onoga koji joj je dao taj posao.
Long story short, ja u Mitopeji sada dajem posao, uglavnom sebi, pritom: protekla tri dana nošenja i razvažanja i pakiranja “Grada od mjedi” bila su baš munjevita, ali Nana mi je pomogla u završnom dijelu posla, nakon što sam – normalno – došao podržati štrajk prosvjetara na Trgu.
Jer sam iz obitelji u kojoj su svi bili učitelji. Bili Ukrajinci, Srbi, Hrvati ili Zagorci (Hrvati s malo više promila u redovnom stanju), svi su bili učitelji.
A učitelje se sad baš gazi, a zna se i zašto.
Kapitalizmu – zasad, ne zadugo, oličenom u ovoj nesvetoj inkarnaciji Austro-Ugarske zvanoj EU (Austro-Ugarska je bila pojam kompetentnosti, zbog čega su se moji stari i doselili ovamo iz Severije) – ne trebaju obrazovani građani, temelj demokracije.
Trebaju mu potrošači.
S tek dovoljno obrazovanja da mogu zaraditi to nešto para koje mogu potrošiti kao potrošači.
Hvala vam na podršci za Mitopejino reizdanje “Junaka s tisuću lica”, i bit će ga: bit će i ine osnovne srži Campbellovih djela u Mitopeji. Uf, ježim se već.
Ali mogla bi u obzir doći i ona druga knjiga Fransa G. Bengtssona, “Karl XII:s levnad”, koja se, kako bilješka o piscu već neko vrijeme govori, smatra njegovim magnum opusom.
Tko je za?
Da nazovem Zvezdanu u Lulle i naručim taj prijevod pisca koji bi do izlaska te knjige izašao iz copyrighta, slava mu.
Prijevod knjige o švedskom kralju čija bi životna priča možda mogla imati jednu ili tisuću paralela s poviješću koju upravo živimo.
I smijuckamo se, iskreno, svi mi koji smo pročitali “Crvenog Orma”.
Evo Prologa “Crvenog Orma.” Hvala svima vama koji nam dolazite na sajmovima i govorite da nam je to usprkos svemu dosad najbolja knjiga.
Nema na čemu.
PROLOG
Kako je podstriženima bilo u Skåneu u vrijeme kralja Haralda Modrozubog
Mnogi su u nemiru napustili Skåne s Bueom i Vagnom, no nije im se posrećilo kod Hjörungavåga; drugi su pak slijedili Styrbjörna do Uppsale i ondje uz njega poginuli. Kad se kod kuće pročulo da se može očekivati povratak tek malobrojnih, stane se jadikovati i podizati spomen-kamenove, no svi se razumni ljudi slože da je takav ishod najbolji mogući i da se odsad može nadati vremenima mirnijim od prethodnih, te manje nasilnim podjelama zemlje, bez sjekire i mača. Dođe vrijeme obilja, i na poljima raži i u ulovu haringi, i većini bi dobro; no oni koji su smatrali da usjevi sporo rastu zaplove do Engleske i Irske u ratne pohode, i mnogi ondje i ostanu.
U Skåne tad počnu dolaziti podstriženi ljudi, iz saske i engleske zemlje, propovijedati kršćansku vjeru. O mnogočemu su umjeli kazivati, a narod je isprva bio radoznao i drage ih volje slušao; žene je zabavljalo da ih stranci pokrste i zatim im daju bijelu haljinu na dar. No uskoro strancima ponestane bijelih haljina; ljudi prestanu slušati njihove propovijedi, jer su im postale zamorne i nevjerodostojne; osim toga, govorili su teško razumljivim narječjem koje su naučili u Hedebyju ili na zapadnim otocima, a zvučalo im je kao dječji govor.
Stoga je sve išlo vrlo polako s kršćanstvom; podstriženi ljudi, usta punih mira, nadasve su bili nasilno razjareni prema mjesnim bogovima, pa bi ih ponekad religiozni ljudi uhitili i objesili sa svetog stabla jasena, načičkali strijelama i ostavili tako na dar Odinovim pticama. Podstriženi koji bi doprli do göingskih šuma na sjeveru, gdje se nije naročito držalo do religije, dobili bi prijateljski doček, no zatim bi ih domaćini svezali i odveli na trgovište u Småland, pa tamo zamijenili za volove i dabrovo krzno. Postavši robovi u Smålandu, neki bi pustili da im izraste kosa, odrekli se Jehove i dobro služili gospodare; no većina je i dalje željela zatirati mjesne bogove i pokrštavati žene i djecu, umjesto da lome kamen i melju žito, i gospodarima su stvarali samo nevolje, tako da Geingejci uskoro nisu više mogli dobiti par trogodišnjih smålandskih volova za jednog svećenika, već su pride morali dodati mjeru soli ili sukna. Tada u pograničju zavlada iskreno neprijateljstvo prema podstriženima.
Jednog se ljeta u cijelom Danskom Kraljevstvu pročuje da je kralj Harald Modrozubi prihvatio novu vjeru. To je već pokušao u mladosti, ali se ubrzo predomislio; no ovog p**a je najozbiljnije promijenio stranu. Jer kralj Harald je sad bio star i već su ga dulje morili užasni bolovi u leđima, tako da više nije mogao potpuno uživati ni u pivu ni u ženama; pametni biskupi, koje mu je poslao car, masirali su ga medvjeđom mašću, snažnom jer je nazvana po apostolu, umatali ga u ovčju kožu i davali mu svete biljne vodice umjesto piva, crtali mu križ među ramenima i istjerivali iz njega mnoge đavle, sve dok bolovi nisu prestali, a kralj se nije pokrstio.
Božji ga ljudi zatim uvjere da će ga snaći mnogo gore stanje ako se vrati divljim vikinškim bančenjima ili se ispostavi da mu je vjera oslabila. Stoga kralj Harald, kad je opet postao pokretan i mogao uživati u jednoj mladoj maurskoj robinjici, koju mu je Olof Draguljni, kralj Corka, poslao kao prijateljski poklon, izda proglas da se svi njegovi podanici imaju odmah pokrstiti; iako je takva naredba zvučala čudno iz usta čovjeka Odinova roda, mnogi ga poslušaju jer je vladao dugo i berićetno, pa mu narod nije mogao suviše proturječiti. On odredi najstrože kazne za one koji naude nekom svećeniku; u Skåneu počne rasti njihov broj i posvuda se krenu graditi crkve; stari se bogovi polako povuku iz upotrebe, spominjani samo pri opasnostima na moru i pobolijevanju stoke.
Ali u Göingeu su se svemu tome samo smijali. Jer ljudi iz pograničnih gvozdova su imali više smisla za šalu od trezvenih žitelja ravnice, a najviše su ih nasmijavale kraljevske naredbe. U tom je pograničju čovjek vladao dokle mu seže mač u ispruženoj ruci, a put od Jellinga do Göingea bio je dugačak čak i najmoćnijim kraljevima. U stara vremena, u doba Haralda Bojozubog i Ivara Širohvata, pa čak i prije njih, kraljevi su običavali dolaziti u Göinge u lov na divlja goveda po prostranim šumama, ali vrlo rijetko drugim poslom. Kad je divljih goveda nestalo, prestali su i kraljevski posjeti; a ako bi im neki kralj uzrujan njihovim neposluhom ili slabim priljevom poreznog novca i zaprijetio doći, obično bi dobio odgovor da se u šumama nije primijetilo nijedno divlje govedo, ali da će mu javiti ako se to dogodi i zatim ga prijateljski ugostiti. Stoga je među pograničnim narodom odavno kružilo uvjerenje da im nijedan kralj neće doći dok se opet ne pojave divlja goveda.
Tako je u Göingeu sve ostalo po starom i ondje se kršćanstvo nije udomilo. Svećenike koji bi donde doprli još uvijek se prodavalo preko granice; neki Geingejci su čak mislili da bi ih bolje bilo na licu mjesta ubiti i započeti rat protiv pohlepnih ljudi u Sunnerbou i Allbou, sve dok se u Smålandu ne digne cijena za svećenike, kako bi od razmjene imali pristojnu dobit.
