14/01/2025
„Prošle su skoro dvije godine od kad sam pročitala roman Srce mog medvjeda, i još uvijek me nekako muči što je, čini mi se, tada prošao ispod radara. I poželjela sam zato napisati par riječi o njemu…“.
I tako je pjesnikinja Suzana Matić napisala lijepi kratki tekst koji je objavio Perkatonic magazin. Potražite ga na linku u komentaru.
Ali, pogledajmo iz druge (vedrije?) perspektive na to prolaženje ispod radara. Na ovo razmišljanje potakla nas polica ormarića u poštanskom uredu na kojoj su se, razbacane, nalazile knjige nekolicine domaćih autora, svaka od njih po cijeni od 1,90 Eur (slovima jedaneuroidevdesetcenti). Neki od tih autora imaju daleko duži književni staž, a neki su medijski neusporedivo eksponiraniji od Milana Majerovića-Stilinovića. I njihove knjige nisu prošle ispod radara, sjećamo se. Ali, svejedno su završile na polici u poštanskom uredu po eurodevedeset.
Točno, „Srce mog medvjeda“ prošlo je ispod radara. Smatramo da nije dobilo pozornost medija koju zaslužuje. No, kako kažu, svaki džambas svoga konja hvali, zar ne? Možda smo u zabludi, možda ipak nije tako dobra. Nije da ne bismo voljeli da je imala veću medijsku pozornost. Ali, za to što nije, dijelom smo sami krivi, a dijelom… ma znate i sami.
„Srce mog medvjeda“ je knjiga kojom ne možete zažutiti naslovnicu portala. Autor je nekonfliktan, dosadno pristojan, i ne gadi mu se neki grad u Kini – jedini povod koji je prije neki dan na udarno mjesto jednog portala doveo nekog putnika iz susjedne nam zemlje. Milane, Milane, pa zar baš ništa nemaš za naslovnicu? Zar je jedino što imaš dobra knjiga?
A sada ona vedrija perspektiva. Knjiga „Srce mog medvjeda“ tiskana je, za hrvatske prilike, u pristojnoj nakladi. I prodaje se onako kako diše Gorski kotar – mirno i nenametljivo, ali postojano. Od kada je izašla, nije se prodavala ispod cijene po kojoj se sada prodaje na našoj web stranici ili ponekad na sajmovima. I znate što, neće se prodavati jeftinije. Ako čekate da za nju izdvojite jednoznamenkasti iznos eura, imamo za vaš lošu vijest - nećete dočekati. A moglo bi vam se dogoditi da je više ne pronađete, jer nema ih puno. I prva Milanova knjiga „Što sam naučio na planini“ tiskana je, za hrvatske prilike, u pristojnoj nakladi. I onda još jednom, također u pristojnoj nakladi. I nikada se nije prodala za jednu znamenku. I neće.
Drugim riječima, Milanove knjige su prošle ispod medijskih radara, ali su rašlje čitatelja na njih zavibrirale, i vibriraju postojano i uporno, iz godine u godinu.
Zar to nije vedrija perspektiva?
I da, ne zaboravite lajkati Perkatonic
Izdavač knjiga putopisno-pustolovne tematike
