Naklada Ljevak

03/01/2025

Árpád Kollar zna da su djeca čudni ljudi, koji razmišljaju na drukčiji način. Zato se ne libi u svoje tekstove dodati tonove i tjeskobe koje su naizgled nespojive s djecom. Zašto bi sva literatura za djeci bila vesela, lagana i smiješna? Pa i djeca imaju probleme, umora su, dosadno im je, i ...

01/01/2025

30/12/2024

Kad god pojedem zalogaj božićnog pudinga (riječ 'pudding' sinonim je za desert u Ujedinjenom Kraljevstvu i nekim drugim zemljama Commonwealtha, nap.), koji se katkad naziva puding od šljiva ili puding od smokava, ponavljam one besmrtne riječi Maloga Tima iz „Božićne priče“ Charlesa Dickensa: „Neka nas Bog sve do jednog blagoslovi!“ To obično dosadi nakon četvrtog ili petog zalogaja, a i više ne smijem donositi božićni puding na obiteljsku blagdansku večeru.

No, skrenuo sam s teme. Slatki, kuhani deserti punjeni voćem, pudinzi, stoljećima su središnji dio engleske blagdanske sezone. Posebno su popularni postali kada su Englezi napustili svoj otok da bi se naselili diljem svijeta jer je takav desert savršen dar koji može prijeći velike udaljenosti. Možete ga pripremiti u lipnju, a zatim poslati u Kanadu, Indiju ili Australiju; šestomjesečno putovanje samo je treptaj u životu dobro kuhanog pudinga. Članak u časopisu „Good Housekeeping“ iz 1887. govori o pukovniku Hazardu koji je dobio puding dok je bio na odmoru i stajao je dvije godine prije nego što se vratio da ga pojede. Nakon toga zaključio je da bi se „dobar puding od šljiva, poput pšenice u staroegipatskim sarkofazima s mumijama, dobro držao i tisućama godina.“

Te su slastice pratile i vojnike preko mora pa su često postajale simbolom Britanskog Carstva, a ovjekovječene su i u političkim karikaturama tog doba. Jedna, pod nazivom 'The Plumb-pudding in danger' prikazuje britanskog premijera Williama Pitta i Napoleona Bonapartea kako režu desert u obliku globusa, a Britanija dobiva osjetno veći dio. Samo dvije godine prije nego što je gospođa Acton napisala svoj recept, božićni puding imao je 1843. glavnu ulogu u najpoznatijoj božićnoj priči, onoj Charlesa Dickensa, kada je gospođa Cratchit pripremila blagdansku gozbu za svoju obitelj.

Uvodno poglavlje pročitajte na linku:
👉 https://online.fliphtml5.com/avddy/uwtg/

29/12/2024

„Bohannon ima pjesnički glas... i novinarsko oko. 𝑬𝒗𝒂 predlaže novi način razmišljanja o ženskom tijelu izgrađen na temeljima razvijanim milijunima godina… Moćno… Ljubavno pismo drevnom, škripavom čudu koje je evolucija.”
– Cindi Leive, 𝑻𝒉𝒆 𝑵𝒆𝒘 𝒀𝒐𝒓𝒌 𝑻𝒊𝒎𝒆𝒔 𝑩𝒐𝒐𝒌 𝑹𝒆𝒗𝒊𝒆𝒘

Uvodno poglavlje pročitajte na linku:
👉 https://online.fliphtml5.com/avddy/aisq/

28/12/2024

27/12/2024

„A Moth je uvijek bio ondje, držao me na pravom putu, licem okrenutim prema suncu, prema zapadu. Njegove olovkom napisane bilješke vodile su me od uvale do rta, kroz šume i tamno noćno nebo. Pratila sam ga u stopu dok mu se prašina dizala s čizama, a kiša slijevala iz njegove naprtnjače. Bili smo ondje, između Paddyjevih opisa pješačenja, ponovno proživljavajući svaki bolni korak, ponovno dijeleći svaku pobjedu. Riječ po riječ, nezaustavljiva sjećanja nizala su se na stranicama.

Božićna drvca, mrak, šestero ljudi stisnuto u kapeli, spremanje pilića u kuhalu, krumpiri na kamperskom plinskom štednjaku. Jednog ćemo si dana moći priuštiti pravi štednjak, ali i bez njega je bilo smijeha, vina i tijela koja su spavala na kuhinjskom podu. A zatim su naša djeca i njihovi partneri otišli, a Moth i ja vratili smo se na liticu hvatajući zalazak sunca potkraj poslijepodneva. Sve slabije svjetlo oslikavalo je nebo, more, tlo jednim raskošnim potezom boje. Vatrometi i nedovršene zadaće. Početak semestra i tišina. Para koja se podiže iz šalice za čaj. Povratak štakora poslijepodne.

A vratile su se i riječi. Sada više nije bilo suzdržavanja. Sa svakim izvučenim krekerom i pojedenom pitom od mljevenog mesa, jedan djelić mene čekao je da se vratim u šator, na liticu. Štakor se smjestio među uvelo lišće paprati, a ja sam sjedila za računalom i prepustila se riječima. Put me zvao da krenem dalje, kroz fosile i klizišta, bijele i crvene litice, na neko mirnije, blaže mjesto. Stajala sam na vjetru, koji više nije bio onaj jak atlantski vjetar, nego mirniji vjetar s juga. Više me nije vukao i tjerao naprijed, nego se pretvorio u nježnu ruku, tihog vodiča. I Moth je bio na stazi pokraj mene, jači, spremniji, podizao je svoju naprtnjaču bez pomoći, gledao je naprijed, a ne unatrag. Držali smo se za ruke i ušli u Polruan. 'Bili smo blago posoljene kupine koje vise na posljednjemu ljetnom suncu, a taj savršeni trenutak bio je jedini koji nam je trebao.“

Uvodno poglavlje iz knjige pročitajte na linku:
👉 https://online.fliphtml5.com/avddy/ssyz/

23/12/2024

Dragi prijatelji, još jedna godina druženja s knjigama je iza nas! ❤

U 2025. želimo vam mnogo smijeha, radosti i dobrih knjiga. Hvala što čitate s nama!

21/12/2024

„– Vidite, ja sam, do danas, bio siguran da pisci ne trebaju pomoć psihoterapeuta – bilo je prvo što mi je izgovorio stručnjak koji je i izborom svojih očala dokazivao da je podosta drukčiji od svojih kolega. I da, uostalom, i ne želi biti kao većina njih.

– To je novi trenutak u mom poslu – nastavljao je uza smiješak.

Šutjela sam. Šutjela sam, dok se ona bajadera ugrabljena iz porculanske zdjelice, iz zdjelice koja je zasigurno nekada bila vlasništvo neke fine gospođe bake, ili gospođe ujne, opirala topljenju u mojim ustima. Ponašala se poput tvrdog svilenog bombona iz drugog babina džepa. Dobro čuvanog za jedinicu najstarije babine kćeri, za djevojčicu zbog koje su ispod glava ostale unučadi, a među njima je bila i moja, izvlačili jastuke i stavljali njoj, našoj prvoj rodici, pod bubrege; da se mala – došavši iz stana s parnim grijanjem – ne prehladi na seoskoj hladnoći. Gurali su perje pod njezina leđa i onda kad je siječanj bio topao. I kad još nisam znala da to nije prirodno. I kad sam svako jutro započinjala pogledom kroz prozor, da vidim je li pao snijeg. Usput sam zaboravljala riječi iz ružnog sna, one koje mi je netko protekle noći šaptao, dok se moj vrat kočio na tvrdom madracu i dok su moje preslabe savijene ruke trnule glumeći oduzeti mi jastuk. Jesam li ikada sanjala da se moja rodica noću, ležeći na pernatom jastuku, ugušila svilenim bombonom, ne znam. Vjerojatno nisam, premda sam to, ne jedanput, i poželjela.

Bajadera je dobrano oslabila gorčinu i oporost u mojim ustima. Na pitanje 'Odakle početi', odgovorila sam: 'Od početka'. Neduhovito i glupo.

– Samo, što je to uopće početak? – izgovorila sam ja, a možda je trebao On. I krenulo je. U slapovima, bez točaka i bez zareza.“ – ulomak iz priče 𝑪̌𝒊𝒏𝒊𝒎 𝒑𝒓𝒂𝒗𝒖 𝒔𝒕𝒗𝒂𝒓 – 𝒏𝒆 𝒔𝒑𝒐𝒎𝒊𝒏𝒋𝒆𝒎 𝒕𝒆 𝒋𝒂… Julijane Matanović iz zbirke priča DRVO

Dio zbirke prelistajte na linku:
👉 https://online.fliphtml5.com/avddy/geaa/

20/12/2024

20/12/2024

‼️ Igor Žic za Vijenac je napisao sjajan osvrt na knjigu 𝑻𝒗𝒐𝒋𝒊𝒎 𝒈𝒍𝒂𝒔𝒐𝒎 Dubravke Oraić Tolić.

„Veliko umijeće pisati je o sebi bez patetike, a o Domovini odmjereno, ali s ljubavlju.“

👉 https://www.ljevak.hr/dubravka-oraic-tolic/33649-tvojim-glasom-.html

20/12/2024

Hrvatski srednjoškolci knjigu 𝑹𝒂𝒛𝒈𝒍𝒆𝒅𝒏𝒊𝒄𝒂 proglasili su najboljim romanom 4. ciklusa projekta Čitanje u fokusu! 🥳

19/12/2024

Kad sam u osmom završio kod psihologa, stara mi je nekoliko dana prije Božića došla u sobu, sjela na moj krevet i značajno se zagledala u mene.
„Nećemo o tome govoriti bakama i djedu”, rekla je. Nisam odmah shvatio o čemu govori, pa sam se u čudu zagledao u nju. „O čemu nećemo govoriti?”
Stara je duboko uzdahnula i još tiše objasnila da nećemo psihologa spominjati nikome.
„Zašto?” čudio sam se i dalje.
„Ne budi glup”, rekla je stara pomalo kroza zube, kao da reži. „Njih bi to samo uzrujalo, pa bismo im morali objašnjavati da nisi lud, nego da si…” Zastala je i tražila riječi. Bilo je očigledno da grozničavo traži riječi.
„Da sam malo pukao?” počeo sam se smijati. Ona je kratko pogledala u monitor ispred mene na kojemu je bila otvorena stranica Lektire.hr. Stara nije znala da je ispod pauziran GTA i da sam zapravo živčan zato što je u moju sobu došla usred jurnjave.
Vidio sam u njezinu pogledu da je zadovoljna što se bavim lektirom, 'Dnevnikom Anne Frank'. Nije joj čak bilo važno ni što očigledno s interneta prepisujem dok pišem dnevnik čitanja. Bilo joj je važno da „radim za školu”.
„Ne mora nitko znati da si 'malo pukao', kako kažeš”, izraz lica brzo joj se promijenio. Mirisala je na kolače, na šape i kiflice s orasima i pekmezom koje je uvijek pekla nekoliko dana prije Božića. Stara uvijek kao da se s nekim nadmetala. Možda s bakom Marom, možda s kolegicama s posla koje su isto, kako je pričala, pekle tone kolača prije svakog blagdana. „Pa ti nisi normalna”, znao je reći stari kad bi mu stara navečer gunđala koliko je umorna i koliko je kolača taj dan ispekla. „Možemo kupiti kolače!” Stara bi mu tad uvijek uzvraćala i govorila kako to nije isto. Meni je bilo svejedno. Jedino što se tad u našoj kući mijenjalo bile su dvije stvari: stara je bila živčanija i mijenjala bi miris. Preko godine, naime, miriše na papir, novac i poštanske biljege kojima lupa na šalteru (tako je zamišljam), dok prije blagdana miriše na kolače. Stari cijele godine miriše na motorno ulje i metal koji, kako mi se čini, u sitnim komadićima na sve strane frca po njegovoj automehaničarskoj radionici. Ljeti i za blagdane žešće nego inače smrdi na pivo.
Nisam se više htio natezati sa starom, pa sam samo rekao: „Dobro, nećemo ništa reći nikome.”

19/12/2024

O nastanku knjige 𝑻𝒗𝒐𝒋𝒊𝒎 𝒈𝒍𝒂𝒔𝒐𝒎: 𝑳𝒋𝒖𝒃𝒂𝒗 𝒖 𝒔𝒋𝒆𝒏𝒊 𝒑𝒐𝒍𝒊𝒕𝒊𝒌𝒆 od autoričinih prvih zapisa do konačne koncepcije knjige govorila je urednica Nives Tomašević, istaknuvši posebno akribična nastojanja autorice u označavanju šokačkih naglasaka u riječima koje pripadaju tradicijskom leksiku i brižnom opremanju knjige obiteljskim fotografijama i izvadcima iz dosjea Udbe koja je pratila i Dubravku Oraić i Tolić i njezina supruga Benjamina Tolića kao „narodne neprijatelje“ od Hrvatskoga proljeća sve do nastanka samostalne Hrvatske.

Adventski susreti Udruge katoličkih intelektualaca u suradnji s Ogrankom Matice hrvatske u Osijeku u Knjižari Nova nastavljeni su u utorak, 17. prosinca, predstavljanjem knjige akademkinje Dubravke Oraić Tolić „Tvojim glasom – Ljubav u sjeni politike“.

18/12/2024

Fosseovi romani prevedeni su na više od dvadeset jezika, a osobito su čitani 𝑱𝒖𝒕𝒓𝒐 𝒊 𝒗𝒆𝒄̌𝒆𝒓, 𝑻𝒐 𝒋𝒆 𝑨𝒍𝒆𝒔, 𝑴𝒆𝒍𝒂𝒏𝒌𝒐𝒍𝒊𝒋𝒂 te 𝑺𝒆𝒑𝒕𝒐𝒍𝒐𝒈𝒊𝒋𝒂, a on se danas smatra jednim od najvažnijih živućih svjetskih pisaca. Djela su mu dobila brojne književne nagrade u Norveškoj i inozemstvu. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost.

👉 https://www.ljevak.hr/6407-jon-fosse

18/12/2024

„𝑹𝒊𝒋𝒆𝒄̌𝒌𝒂 𝒌𝒓𝒊𝒛𝒂 Dominique Kirchner Reill sjajna je historiografija, dokaz da nema malih, pa ni egzotičnih povijesti.“

Piše: Tvrtko Jakovina za telegram.hr

'Riječka kriza' Dominique Kirchner Reill sjajna je historiografija, dokaz da nema malih, pa ni egzotičnih povijesti

18/12/2024

Mnogi zaboravljeni recepti iz knjige "Okusi povijesti" Maxa Millera čekaju da ih serviramo na svoje suvremene tanjure! 😍

👉 https://www.ljevak.hr/max-miller/33013-okusi-povijesti.html