Rock je ljubav. Rock je strast, Rock je emocija. Mnogima neshvatljivo, pa čak i materijal za zajebavanje, ali nama nekolicini itekako shvatljivo. Rock nije koliko boca imaš na stolu. Rock nije preserevanje skupim krpicama, automobilima, a bogme nije ni tamo neki Instagram story za kojeg, realno, nikoga nije briga. Rock je iskren. Rock je iskonski, rock je sirov. Tko iskusi Rock u četiri zida neke
dvorane ili kvartovskog birca, desenzibiliziran na smrad znoja i benigne udarce nepoznatih obožavatelja ovog zakon glazbenog žanra, više natrag - i da hoće - jednostavno ne može. Rock nas uči da, baš kao i u šutci, kada padnemo postoji netko tko će nam pružiti ruku, podići nas i platiti nam pivo. Opisivanje Rocka ljudima koji nisu iskusili ono što smo mi iskusili je ekvivalentno opisivanju zalaska sunca slijepoj osobi. Neki nikada ni ne shvate. Neki od njega bježe. No, Rock nije bijeg, Rock je utočište. Rock ne slušamo kako bismo se ufurali da smo dileri, kriminalci, jebači, svjetski putnici ili da "ne čekamo u redovima" jer smo toliko jebeno bitni. Rock slušamo kako se ne bi osjećali sami na ovom hladnom svijetu. Rock slušamo kako bismo čuli riječi ljudi koji imaju talent koji mi nemamo, a svejedno dijele naše probleme. Riječi u kojima se pronalazimo. Pronalazimo jer su bolne. A bolne su jer su istinite. Bijeg od problema ne postoji. Guranje pod tepih je bitka s vjetrenjačama. Rock nas tjera da prihvatimo probleme i suočimo se s njima, onako, baš muški, svim silama. Mladi i stari prebrzo i prelako zaborave koliko smo svi jaki - kada si dopustimo. Kada nam Vatra pjeva "Samo mi stani na prste", mi od toga nemamo apsolutno ništa. To u nama ne budi nikakvu emociju. To je, kao i prevelik dio današnje """""alternativne""""" scene, običan, beskoristan i isprazan hit.
Životni ciklus mladog hrvatskog Rock benda je gotovo pa uvijek isti - osnuj bend, budi ambiciozan, za početak sviraj covere starih Rock stvari, osiguraj koju gažu, dobij prvi miris novca, ostani na coverima, zgadi se samom sebi i ugasi bend. Jer mladi nemaju platformu. Nemaju zajednicu ljubitelja Rocka, koji traže nov, sirov materijal. Neki novi val, koji stvarno jebeno zaslužujemo. I tu upadamo mi. "Postoji li Rock u Hrvatskoj?" pitanje je koje će možda naljutiti neke. Odlično. Ako imate mladi bend, svirate svoje autorske stvari i jebeno ste ljuti na svoju okolinu i na sve što se događa oko vas, a ujedno ste ljuti i na nas - pošaljite nam vašeg Michelangela. Vašu Mona Lisu. Vaš jebeni Stairway to Heaven. Napravite taj iskorak koji će inspirirati druge koji su zabrinuti da u Huljićevoj Hrvatskoj za nas mjesta nema. I ako treba, probit ćemo glavom kroz zidine glazbene industrije, koje su nam tako naprasno postavili. Rock zauvijek.
