01/01/2025
Sve je manje života u mjestu gdje su započeli prvi projekti turizma na Plitvicama
U Plitvičkom Ljeskovcu započeli su prvi projekti turizma na Plitvicama. Ondje je nekad davno bio sagrađen i prvi hotel, ali u ovom selu koje ima ogroman turistički potencijal danas ne postoji gotovo nitko.
Nacionalni park Plitvička jezera većinu je sinonima za prirodno-kulturnu baštinu pod zaštitom UNESCO-a, prirodne ljepote, turizam, stotine tisuća posjetitelja. No čak i bolji poznavatelji ovog prirodnog i svjetski poznatog fenomena ne znaju za podatke o drugoj strani Plitvice, o raseljavanju, demografskim promjenama, ali i pustoši na nekim rubnim područjima ovog nacionalnog parka.
Iako je vojno-krajiška vlast na širem prostoru Plitvice bila uspostavljena 1712. godine, u povijesnom smislu, vojno-krajiško razdoblje datira od 90-ih godina 17. stoljeća. Tada započinje sekundarno naseljavanje prostora, demografski sasvim ispražnjenog zbog Austrijsko-turskog rata, vođenog od 1685. do 1689. godine. U skladu s tadašnjim geostrateškim ciljevima Austrije, naseljavanje je imalo karakter planske kolonizacije, što je podrazumijevalo da se vrši po određenom sustavu i redoslijedu. Tako je glavnina vanjskog ruba parka naseljena u vremenu od 1690. do 1712. godine. Prema relevantnim podacima, južni i jugozapadni obod regije Plitvica naselili su srpski doseljenici iz tada prenaseljenog područja Gacke.
Upadaju u oči veliki natpisi za prodaju kuća i zemljišta sa pozivnim telefonskim brojem za Srbiju, gde se mahom nalaze vlasnici nekretnina
Do većih naseljavanja na rubovima parka dolazi sredinom i krajem 18. stoljeća, što je potaknuto reorganizacijom Krajine 1746. godine, koja je to bila i jedan od glavnih ciljeva. Nakon što je svištovskim mirom 1791. godine granična linija između Austrije i Turske pomaknuta na rub bihaćke regije, hrvatskoj Krajini priključeni su Drežnički i Cetinski kotar. Već 1792. godine naseljeni su Ljeskovac, Grabovac, Sadilovac, Vaganac, Drežnik i Rešetar koje su naselili Srbi i Hrvati, koje su tada nazivali Madžari, što se odnosilo na Hrvate doseljene iz bihaćkog kraja. Još tada, pretežno južnu stranu Plitvice naselili su Srbi, sjevernu Hrvatsku, a prvo naseljeno naselje bio je Končarev kraj. U godinama koje su dolazile pa sve do današnjih dana, ti su se odnosi mijenjali i ispreplitali, ali brojna naselja ostala su gotovo pusta.
U tim historijskim preslagivanjima i vremenima najviše je prošao Plitvički Ljeskovac, pored kojeg se upravo spajaju Crna i Bijela rijeka od kojih i nastaju Plitvička jezera. U Plitvičkom Ljeskovcu započeli su prvi projekti turizma na Plitvicama, a zabilježeno je da je u ovom selu sagrađen i prvi hotel u vlasništvu mještanina Mihajla Delića. Nekad je ovo selo imalo školu, poštu, šumariju i jednu od prvih malih hidroelektrana na prostoru bivše Jugoslavije, u kojoj je proizvedena struja za lokalne potrebe.
Pošte i škole u Ljeskovcu ukinute su još sredinom šezdesetih godina proteklog stoljeća. Plan je bio da se od Ljeskovca napravi etno-selo sa rezervatom. Tako bi se zaposlili za preostale stanovnike, koji nisu htjeli napustiti svoje rodno selo.
Na zadnjem popisu 2011. godine stanovnika bilo je svega 20. Od toga samo njih nekolicina cijele godine ostaje u selu.
Prema priči mještana, tvorac novog prostornog plana i plana razvoja cijelog parka bio je Josip Močvan koji je na Plitvice došao iz Gorskog kotara. Neki od danas čudnih planova predviđali su da će se presiječe Bijela rijeka, izgraditi vještačko jezero i razviti sasvim drugi vid turizma. Svi ti planovi ostali su samo mrtvo slovo na papiru, a također su se pogasile sve vitalne institucije u ovom selu, što je stanovnike podsticalo na iseljavanje, a selo na samom izvoru Plitvice na odumiranje.
Sve se to vidjelo i kroz kretanje broja stanovnika, kojih je u Plitvičkom Ljeskovcu 1910. godine bilo 352, a 1991. godine ih je tek 74, od kojih se njih 95 posto izjašnjavalo Srbima, da bi ih na zadnjem popisu 2011. godine bilo svega. 20. Od toga samo njih nekolicina tijekom cijele godine ostaje u selu.
U Plitvičkom Ljeskovcu danas se može doći krivudavom i jako lošom cestom iz pravca Vrhovina i Korenice ili šumskom cestom iz pravca Plitvica koja je u zimskim mjesecima zatvorena. Na samom ulazu u selo nas dočekuje stara tabla pod nazivom mjesta koja govori da se ovdje život ipak još uvijek nije sasvim ugasio. Odmah upadaju u oči veliki natpisi za prodaju kuća i zemljišta sa pozivnim telefonskim brojem za Srbiju gdje se mahom nalaze vlasnici nekretnina.
Pored samih izvora i rijeke nalaze se ruševine gdje su nekadašnje škole, šumarije, pošte i sve zgrade javne namjene koje su činile kvalitetnim na jednom od najljepših mjesta na svijetu. Na drugom kraju sela nalazi se oštećen spomenik iz Drugog svjetskog rata s polupanom natpisnom pločom – on stoji kao simbol nekadašnjih vremena i ljudi koji su nekad ovdje živjeli. Odmah pored je drveni krst i ploča, odnosno temelji nekadašnje pravoslavne crkve.
Posljednje godine nekolicina mještana krenula je u obnovu narodnog zbora koji je bio održan povodom Vidovdana, ali zbog nemogućnosti organiziranja kulturnih sadržaja, zbor nikad nije zaživio u pravom smislu i okuplja jako mali broj ljudi.
O Plitvičkom Ljeskovcu postoji jako malo dostupnih podataka, pa njegova historija polako nestaje i odlazi u zaborav. I samo selo u kojem nastaju Plitvička jezera polako nestaje, iako se na svakom koraku pružaju turističke mogućnosti koje je priroda podarila. Mogu li se nekom novom strategijom razvoja veliki natpisi 'kuća na prodaju' zamijeniti sličicama na kojima bi pisalo da su tu apartmani za izdavanje? Ljudi u ovom selu još vjeruju u to.
Informativni portal koji se bavi razvojnim projektima i životom običnog čovjeka
