09/01/2026
Na planinarskoj stazi iznad Velebita, moja snaha i sin iznenada su gurnuli mene i muža niz liticu. Ležeći dolje, krvava, čula sam muža kako šapće: “Ne miči se… pravi se mrtva.” Kad su otišli, otkrio mi je istinu strašniju od samog pada.
Staza visoko na Velebitu bila je uska—kamena traka priljubljena uz stijenu poput krhkog obećanja. Moj muž, Ivan Marić, hodao je ispred mene, čvrst kao i uvijek, dok su naš sin Luka i njegova žena Petra išli tik iza. Trebalo je to biti putovanje pomirenja: tri dana daleko od odvjetnika, napetosti i prešutne gorčine koja se uvukla u našu obitelj tijekom posljednje godine. Ja sam Marija Marić, imam šezdeset i dvije godine, i naivno sam vjerovala da priroda još može omekšati ljude.
Dogodilo se bez upozorenja.
Osjetila sam silovit udarac usred leđa. U isti trenutak Ivan je posrnuo naprijed, kao da mu je netko straga povukao ruku. Nije bilo Petrinog vriska, ni Lukinog uzdaha—samo tišina i namjera. Svijet se nagnuo. Nebo je postalo stijena, stijena je postala zrak. Pali smo.
Grane su mi izgrebale lice. Bol mi je eksplodirala u lijevoj nozi kad smo udarili o usku izbočinu oko šest metara ispod staze. Osjetila sam okus krvi i zemlje. Negdje kraj mene, Ivan je jednom zastenjao i onda utihnuo. Iznad nas, koraci su se brzo udaljavali. Čula sam Petrin zadihani glas: “Nitko to ne može preživjeti.”
A onda su otišli.
Pokušala sam se pomaknuti, ali Ivanova ruka stisnula je moju nevjerojatnom snagom. Usne su mu dotaknule moje uho, jedva se mičući.
—Ne miči se —šapnuo je—. Pravi se mrtva.
Prošle su minute—možda i više. Vid mi se mutio, ali strah me držao budnom. Kad se Ivan napokon pomaknuo, bol mi je presjekla rebra. Okrenuo je glavu prema meni, oštra pogleda unatoč krvi koja mu je curila niz sljepoočnicu.
—Moraš nešto znati —rekao je.
Htjela sam mu reći da štedi snagu. Umjesto toga, slušala sam.
—Ovo nije bilo impulzivno —nastavio je—. Isplanirali su.
Srce mi je tuklo glasnije od pada. Progutao je knedlu, glas mu je drhtao—ne od boli, nego od krivnje.
—Čuo sam ih prije nekoliko tjedana. Luka je trebao novac. Puno. Kockarski dugovi, računi u inozemstvu. Petra ga je uvjerila da se naše životno osiguranje, obiteljski fond kuće… sve odmah prebacuje ako oboje umremo. Bez istrage, ako izgleda kao nesreća.
Gledala sam ga, obamrla.
—Zašto mi nisi rekao? —šapnula sam.
Ivan je zatvorio oči. —Jer najgori dio nije novac, Marija. Luka nije moj biološki sin.
Planinski zrak odjednom je bio i lakši i teži. I prije nego što sam uspjela pitati što to znači, udaljeni glasovi odjeknuli su odozgo—planinari su se približavali—a Ivan je šapnuo još nešto, od čega mi se krv sledila.
—Vratit će se da budu sigurni…
Nastavak u komentarima 👇
