Književna omladina Srbije

Književna omladina Srbije КЊИЖЕВНА ОМЛАДИНА СРБИЈЕ
КЊИГЕ КУЛТУРНОГ НАСЛЕЂА

✨ 💖💝❤️ Slavimo ljubav! 💖💝❤️✨ ✨ Budite posebni, poklonite sebi prelepu knjigu o ljubavi i ponovo se zaljubite... 🥰 Ljubav...
13/02/2025

✨ 💖💝❤️ Slavimo ljubav! 💖💝❤️✨
✨ Budite posebni, poklonite sebi prelepu knjigu o ljubavi i ponovo se zaljubite... 🥰 Ljubav nije samo reč, mnogo više je od toga... I treba je slaviti 365 dana u godini! Ali ono što nikada ne smemo da zaboravimo jeste dodatna zahvalnost i ljubav prema sebi, svakodnevno.
Da biste osvojili roman o ljubavi 📖🎁 ,,Opraštam ti novembar’’📖🎁 autora, Katarine Đurđević, potrebno je samo da napišete odgovor na pitanje: 💌 Šta je za tebe ljubav? 💌
✨ Nagradna igra traje do 14.2.2025. godine, zaključno sa 22h.✨
Kriterijum za odabir pobednika je ocenjivanje kreativnog izražavanja kao odgovor na zadatu temu.
✨ Žiri će proglasiti imena tri pobednika u subotu, 15. februara 2025. do 16h / pobednicima će knjige o našem trošku biti poslate poštom na kućnu adresu/. 🥰🎁📬🎁📬🎁📬🥰

09/02/2025
💎 Za sve ljubitelje lepe, savremene poezije, stihovi pesme ,,ONO ŠTO OSTAJE'' iz zbirke pesama 📖 ,,Gde svemir je mali, a...
06/02/2025

💎 Za sve ljubitelje lepe, savremene poezije, stihovi pesme ,,ONO ŠTO OSTAJE'' iz zbirke pesama 📖 ,,Gde svemir je mali, a reči su mera'' 📖 Nemanje Pejčića 🖊
🖊
Na kraju će ostati samo osećaj da seti
uz poneku puzlu koju stvori mašta,
i spoznaće se kako vreme leti,
kako sadašnjost prošlosti nestašluke prašta.

Možda baš tada i budemo shvatili
šta zapravo znači uživati dok traje,
i da smo često bez razloga patili
i kako u malom mnogo toga staje.

Spoznaćemo i da nije sve bilo toliko bitno
a činilo se da jeste baš u tom trenu,
već da je ipak bilo previše sitno
da bi na sve lepo sada bacalo senu.

Na kraju će se uvek početak zdraviti
kao što se u noći zdravi novi dan.
I put će se novi od sećanja praviti.
Zato dopustite da na javi odsanjate san.

📖❤️😘 Дивне књиге које у књижарама чекају на вас 😘📖❤️Роман ,,Пут'' Милене Миликић🖊✨ ОДЛОМАК ✨,,Не крсти руке. Заклањаш ду...
04/02/2025

📖❤️😘 Дивне књиге које у књижарама чекају на вас 😘📖❤️
Роман ,,Пут'' Милене Миликић🖊

✨ ОДЛОМАК ✨

,,Не крсти руке. Заклањаш душу, и несвесно од њеног имена штитиш себе, а за тим нема потребе. Мени се чини да сте ти и твој супруг много лошијег њој урадили, него она вама. И био бих више срећан када бисмо сада, уместо о неким глупостима, разговарили о твојој љубомори и несигурности која се опет појавила“ – рече и нагло стаде испред мене. ,,Валерија, дете! Још када сам те упознао препознао сам у теби особу која може да иде храбро напред. И то си радила вођена само сном. Када си други пут дошла испред мене, као девојка мог сина, рекао сам ти да ниси рођена за жену која ће стајати иза свог мушкарца, иако су то све предивне жене. Ти си лидер, баш као и он, и да бисте успели, морали сте напредовати узајамно. А ти си се повукла. Толико тога си научила на свом путу, а све заборавила јер си упознала њега. Можда...“ - подигао је један прст -,,...ти се твој свет насмејао у лице јер је повређен твојим занемаривањем. Не можеш вечито користити систем ,,бори се, или бежи“, бар не када нема стварне опасности, већ учити како да смириш себе, и свом емоционалном стресу приступиш као одрасла, самосвесна жена“ – настави, па пружи руке око мене правећи заштитну куполу, онако како ме је учио. ,,Заборавила си на ово, зар не?“
,,Нисам ништа заборавила“ – одговорих покушавајући да одбраним неодбрањиво.
Схвата да то радим и смеје ми се у лице.
,,Али не примењујеш, зар не?“
,,Не, али знам...“
,,Дакле, не знаш. Јер, да знаш, ти би то знање и примењивала и све ово би видела као прилику за раст, а не за бол. Али, не знаш, јер си своју личну моћ предала супругу, и због тога почела све даље да гледаш из угла жртве. А ти то ниси.“
,,Не разумете...“ – рекох и заплаках постиђена због те своје слабости. ,,Ништа ми не иде у животу...“
Он поново удобно седа у фотељу. Без журбе испија свој чај, и тек тада мирно рече:
,,Браво за исказивање емоција. То је први знак да си храбра жена, поново, јер се не плашиш да покажеш рањивост. А то могу само јаки и храбри људи. Да чујем, набрајај...''
,,У реду. Не иде ми писање. Не иде ми да будем лидер. Мој посао ми одавно не иде. Више нисам тако добар професор, нити адвокат...“ – почех да набрајам, а онда нагло заћутах.
,,И?“ - упита ме испитивачким тоном. ,,Негде си запела у драматизацији. Треба да пишеш драму, а не да је живиш. Набројала си две, три ставке, а рекла да ти ништа не иде. Не претеруј. И у невољи, као и у највећој радости, не заборави да те Бог воли и да је уз тебе. Он ће ти помоћи да дођеш до решења, али прво ти сама мораш да се дистанцираш од проблема, а не да се спајаш са њим. Ти си заборавила, или бар се понашаш као да си заборавила све што си до сада научила, пре појаве твог супруга у твом животу. Очигледно да Божија промисао није била само да слепо пратиш његов рад, већ и да активно учествујеш у свом животу. Зато прикупи све што си научила, и крени поново! Ти макар имаш ту срећу да су сви људи са твог животног пута још увек ту...“ – рече, а након пар тренутака додаде: ,,Скоро сви.“
,,Јако духовито, заиста. Најрадије бих се сакрила негде где ме нико неће пронаћи!“ - изговарам и већ се кајем због реченог, јер видим да ме не доживљава озбиљно.
Он устаје и расклапа фиоку испод свог кревета.
,,Изволи!“ - показује ми прстом. ,,Довољно је комотна да можеш да се испружиш у њој и да уживаш сакривена од свих.“
Обоје смо се насмејали.
,,Морате ли све да извргнете руглу?“
,,Да! Свакако да морам! Ти си заборавила да се смејеш животу у лице, и озбиљно си се посвађала са њим“ – рече, приђе ми и загрли ме као своје дете. ,,Изненадићеш себе колико заправо можеш да будеш успешна, само престани да причаш своју стару причу, и уместо јадне, остављене жене, види жену која је поред себе имала духовног учитеља за супруга, па настави даље без жаљења за свим оним што је прошло.“
Доврага! Дира у рану за коју сам мислила да је одавно постала ожиљак. Рану која почиње поново да крвари, помислих.
Док облачим свој капут, он такође облачи свој, и показује ми да је кренуо у дугу шетњу са мном. У тишини.
Имали смо већ тај предивни ритуал у Индији на који сам потпуно заборавила. А пуно ми је помагао.
Тада сам средила своје мисли. И умирила душу.
------------------
https://www.knjizare-vulkan.rs/domaci-roman/211946-put

https://www.mamut.me/domaci-roman/167832-put

https://www.kosrbije.rs/index.php/njig/knjige-2024/994-put-milena-milikic.html

😘📖❤️ Divne knjige koje u knjižarama čekaju na vas 😘📖❤️Istorijski roman ,,Putevi slobode'' Ognjena Krnjaje 🖊✨ ODLOMAK ✨- ...
04/02/2025

😘📖❤️ Divne knjige koje u knjižarama čekaju na vas 😘📖❤️
Istorijski roman ,,Putevi slobode'' Ognjena Krnjaje 🖊

✨ ODLOMAK ✨

- Sam’ te za rakijom ne prolazi volja! - uzdahnu žena i tužno zavrte glavom. - E, Bože, šta su ti uradili tamo u tom ratu...
Graničar podiže glavu i pogleda u nju. Imala je mršavo lice sa izraženim jagodicama, prćast nos, tanke usne i krupne, smeđe oči iz kojih je sada izbijao tužan pogled. Na glavi, preko uvijene, crne kose, nosila je belu maramu. Ramena joj behu uska, ruke tanke, a dlanovi ispucali usled napornog rada. Gledajući je tako neki vreme, Felbaba se osmehnuo. Ona mu je uzvratila osmehom i oči joj zasijaše. Behu to retki trenuci kada bi se na ozbiljnom i namrštenom licu banovačkog graničara mogla videti iskra sreće i zadovoljstva, dok bi iz očiju nesrećne udovice nestajala tuga.
Jela Kadić beše jedna od mnogobrojnih udovica čiji se muževi nisu vratili iz ratova vođenih za čast i krunu Habzburgovaca. U šanac Klenak došla je kao devojčica za vreme poslednjeg austrijsko-turskog rata, izbegavši sa majkom i tetkom iz rodnog Duvaništa. Zajedno sa majkom odlazila je godinama u nadnicu i obrađivala državnu zemlju. Kasnije se udala za siromašnog graničara, Miloša Kadića, i sa njim osnovala porodicu. Posle smrti dvoje dece na porođaju, donela je na svet dva sina, ali ju je ubrzo zadesila nova nesreća. Njen suprug poginuo je u bici kod Hoenlindena četiri godine pre ove priče, u istoj onoj klanici u kojoj je Felbaba zadobio tešku ranu na nozi. Porodica njenog muža odavno nije bila organizovana po principu familijarne zadruge, te Jela ostade sama u kući sa dvoje male dece. Pošto joj sinovi još uvek behu daleko od godina potrebnih za regrutaciju, vojne vlasti su joj oduzele zemlju koju je njen Miloš dobio na korišćenje kao aktivni graničar u Klenku. Kao nadoknadu za smrt svog muža koji je hrabro poginuo braneći interese Austrije, mogla je da zadrži jednu njivu pored p**a za šanac Platičevo, malu kuću i baštu. Ali malo parče zemlje, bašta i dve krave nisu bili dovoljni da prehrani decu, te je čistila oficirske stanove i prala činovnicima rublje i posteljinu u carinarnici.
Ipak, kao i mnogim samohranim majkama i siromašnim porodicama u to doba u Vojnoj granici, jedini pouzdan izvor prihoda bilo je gajenje svilene bube. Iza kuće njenog pokojnog muža je raslo desetak stabala duda, a ispred, do ulice, još tri. Još za vreme carice, Marije Terezije, donet je zakon po kome je svaka graničarska kuća morala na svom posedu da ima između deset i dvadeset stabala duda, a svaki mladi par bi pre venčanja morao da zasadi još po dva bela duda pokraj p**a. U nekim krajevima zakon beše toliko oštar da je za svakog ko poseče stablo duda bez dozvole vojne vlasti bila propisana smrtna kazna. Pošto je vlaga bila najveći problem za graničarske kuće građene od naboja, naročito u plavnom području pored Save, sadnja duda u blizini tih kuća se pokazala kao vrlo praktično rešenje s obzirom da ta biljka upija vodu i isušuje zemljište. Pored toga, lišće duda je korišćeno i kao osnovna sirovina za uzgoj svilene bube. U pograničnim oblastima Slavonije i Srema, zbog povoljnih uslova, ona je gajena više nego u bilo kojoj drugoj pokrajini Habzburške monarhije. Za poslednjih dvadesetak godina osamnaestog veka na prostoru tri pogranične regimente, u slavonskom i sremskom delu Vojne granice, proizvedeno je preko osamsto hiljada funti svilenih čaura. Vlasti su aktivno podupirale proizvodnju ovog važnog artikla, pa su graničari iz svojih šančeva redovno upućivani na obuke u sedište regimente gde su učili kako da što efikasnije uzgajaju svilene bube, a deljene su im besplatno i mladice belog duda i bubina jaja. Za nadzor nad dudovima i proizvodnjom svile brinulo se posebno osoblje plaćeno iz državnih fondova. Na teritoriji svake regimente posađena je po jedna velika plantaža dudova za koju je bio zadužen inspektor sa činovničkim osobljem.
U Mitrovici je postojala predionica svile i stanica za otkup, a njega su vršili i Dvorska komora iz Beča i arendatori. Iako je za čauru plaćano malo, oko pedeset krajcara za funtu, gajenje svilene bube nije bio težak posao te su ga mogli obavljati i žene i deca. Svila proizvedena u Vojnoj granici se po finoći i sjaju nije mogla meriti sa engleskom i indijskom, ali je u odnosu na njih bila jača i samim tim izdržljivija.
No, vratimo se našoj priči.
Kako je zbog službe kod Puljevića sve više vremena provodio u Klenku, Felbaba je često navraćao kod Jele Kadić. U početku ga je mučila savest zbog smrti njenog muža jer su obojica učestvovala u neuspeloj pobuni graničara Petrovaradinske regimente, a potom pod kaznom upućeni na front kod Hoenlindena. Iako nije bio jedan od glavnih kolovođa i galamdžija tokom pobune, taj događaj ga je proganjao poput svih drugih košmara, zbog čega je potajno osećao krivicu za smrt Kadića i ostalih. Kasnije je prema Jeli osećao sažaljenje, jer je kroz njenu patnju mogao videti svu onu muku kroz koju je prošla i njegova majka kada je ostala udovica. Ipak, kako je vreme odmicalo, u Jelinom društvu i zagrljaju mogao je da zaboravi nevolju samačkog života i izbaci iz glave one ratne traume i košmare koji su ga i noću i danju razdirali, a zbog kojih je, poput mnogih svojih saboraca, sve više pio dudinjaru. Možda mu je njeno društvo pomagalo i da zaboravi na svoju mladalačku ljubav koja je sada bila žena drugog čoveka, kao što je i Jela u njemu nalazila utehu za svu nedaću i tako lakše uspevala da preboli gubitak svog muža.
- Treb’o si mi i tu košulju ostaviti da ti operem! Vid’ kol’ko je prljava! - reče Jela dodirivajući prstima fleke na Felbabinoj beloj košulji.
- Neka to sad’, pusti! - on skloni njenu ruku od sebe. - I veliš, kad’ god izlazi iz sobe on za sobom zaključava?
Udovica uzdahnu i zavrte glavom očito nezadovoljna što se graničar stalno vraća na istu temu.
- Da, kaz’la sam ti već! Nije dav’o da ja uđem i operem stvari. Posle sam čula kad’ je kaz’o nadzorniku da ću moći da uđem tek kad on ode natrag u Mitrovicu...
- A, kad’ će da ide?
- Kaz’o je prek’sutra.
- Hm, oprezan je akrep... - promrlja graničar. - I prefrigan, i oprezan...
- Brine me taj čovek, Milane! - reče pomalo uplašeno Jela. - Ima nešto s njime... Ne bi’ znala da ti kažem, al’...
- A, ta torba što nosi sa sobom?
- Od nje se ne odvaja! Kad’ god je izlazio napolje i iš’o do carinarnice, nosio je torbu sa sobom! Kad’ sam nosila posteljinu u stanove činovnika, vid’la sam samo da je iz te torbe izvadio neku presavijenu ‘artiju i pred’o je onom mladom pisaru! Posle je otiš’o do oberlajtnanta!
- Dobro, nemoj ga ti više ništa nadgledati! - reče Felbaba uz uzdah. - Moram ja drugčije doznati...
- Pripazi se, aman! To što mute Jovanović, Puljević i oficiri, preko tvoji’ će leđa slomiti! To tako uvek biva... Nek’ ide do vraga i ta skela, i sve!
Umesto odgovora, Felbaba otpi još jedan gutljaj rakije i ustade sa panja.
- ‘Di ćeš sad’?! - upita udovica.
- Idem do skele. Čuo sam da će danas Turci da pređu ‘vamo, treba nešto da vidim... Je l’ ti treba još novaca?
- Ne treba! - udovica odmahnu glavom. - Sam’ nikako da me isplate za one svilene čaure što sam predala!
- Ako ti bude ustrebalo novaca, kaži! - reče Felbaba dok je oblačio svoj maslinasti kaput. – Nemoj da se slučajno zadužiš kod nekoga!
- Vala, još nije dotle došlo da me ti izdržavaš - na njenom licu se razvuče osmeh. - A, ljudi svašta pričaju po šancu, zbog tog’ što dolaziš kod mene...
- Nek’ pričaju! - graničar stavi na glavu svoj šešir širokog oboda. - Idu i kod drugi’ udovica, nisu ni one same... I nemoj da daješ onu zemlju u arendu, kol’ko god da ti n**e!
Spustio je drvenu čuturu sa rakijom na panj i okrenuo se prema ulici. Jela, koja je i dalje sedela na panju, uhvatila ga je za ruku.
- Čekaj, Milane!
Okrenuo se. Gledala ga je svojim krupnim, smeđim očima. Otvorila je usta kao da htede nešto reći, ali je zastala…
---------------
https://delfi.rs/knjige/216456-putevi-slobode-knjiga-delfi-knjizare.html

https://www.knjizare-vulkan.rs/domaci-roman/236725-putevi-slobode

✨ XVII (sedamnaesti) književni konkurs ''PEGAZ'' za 2025. godinu! ✨   😘 📖 Imate rukopis koji traži put do čitalaca? 📖 😘🖊...
29/01/2025

✨ XVII (sedamnaesti) književni konkurs ''PEGAZ'' za 2025. godinu! ✨

😘 📖 Imate rukopis koji traži put do čitalaca? 📖 😘

🖊 Za sve one koji pišu i žele da objave svoje književne prvence, 📖📖📖 izdavačka kuća, Кnjiževna omladina Srbije, 29. januara 2025 g. objavljuje sedamnaesti konkurs za kultnu književnu nagradu “Pegaz” za 2025. godinu.
Rok za slanje rukopisa je 29. jul 2025. godine.
✨ Propozicije:
Na konkurs slati neobjavljene rukopise u jednom primerku, u word-u, bez žanrovskih ograničenja ( roman, poezija, zbirka kratkih priča, novela, drama, esej…)
1. Ne postoji ograničenje u pogledu broja poslatih rukopisa, što znači da isti autor može da konkuriše sa više nego jednim rukopisom.
2. Rukopisi moraju biti napisani na srpskom jeziku, na ćirilici, ili na latinici ( kod latiničnog pisma moraju imati dijakritičke znake, tkz. kvačice: ćčđšž )
3. Pravo učešća imaju neafirmisani autori koji:
- nisu do sada objavljivali svoja dela u štampanom izdanju
- žive u Srbiji ili van Srbije
- i bez obzira na starosnu dob
4. Rukopisi autora sa kojima potpišemo ugovor u toku trajanja samog konkursa, ući će u izbor za dodelu nagrada koje se sastoje od:
- I nagrada dobija: Statuu ,,Pegaz'' i Povelju
- II i III nagrada dobijaju: Povelju i umetničku sliku sa motivom ,,Pegaza’’
Osim nagrada, kao i do sada, sve knjige u našem izdanju biće distribuirane u klasičnim i e - knjižarama, predstavljene na Međunarodnom sajmu u Beogradu, promovisane na društvenim mrežama, dok će autorima biti organizovane lične i grupne promocije.
Imena laureata, kao i imena članova žirija, biće objavljena na svečanoj dodeli nagrada u oktobru, na ovogodišnjem Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu, ili na drugom mestu o čemu će svi kandidati biće blagovremeno obavešteni.
✨ Sve rukopise slati u elektronskoj formi, u wordu, na naš e-mail: [email protected]
Uz poslati rukopis priložiti i osnovne podatke o autoru, kao i broj fiksnog ili mobilnog telefona.
Sve dodatne informacije možete dobiti na gore navedeni e-mail.
✨ Pridružite nam se! Budite deo Кnjiževne omladine Srbije sa 54-godišnjom tradicijom, i kultne edicije ,,Pegaz’’!
Čekamo vas! 😀🥰 🫶

✨ Сутра је Савиндан. Дан Светог Саве, српског просветитеља и првог срхиепископа српског, принца династије Немањића.✨ Пок...
26/01/2025

✨ Сутра је Савиндан. Дан Светог Саве, српског просветитеља и првог срхиепископа српског, принца династије Немањића.
✨ Поклањамо вам стихове песме 📖 ,,Свети Сава'' из пера младог и талентованог Богдана Пантовића ( 2008.) 🖊
/ Збирка песама ,,Искра мача победнога'' 1. награда ,,Пегаз'' 2024. / 📖

Беше један народ, храбар и племенит,
што знаде да брани и земље осваја,
народ што пре Саве вероваше у мит,
без дубоке вере што душу спасава.

Сам Господ нам посла Светитеља Саву,
да покаже путе мученоме роду,
да само ко цени крст и крсну славу,
биће одан Богу и своме народу.

И пре Светог Саве овде беше Српства,
просвећених цркви, школа и језика,
ал’ без њега не би Христовог јединства,
нити српске слоге без његовог лика.

Болницу је прву подигао Сава
и цркву српску да довек одолева,
његово је, Жича, и дело и слава,
где с’ овенча седам српскијех краљева.

Кроз њега се роди Српство и Србија,
с њим вера у Бога, правду и спасење,
народу, из њега, само Сунце засја,
припадоше Христу – Свето Откровење!

И највеће хвала биће Светом Сави,
’ко схватимо шта смо, а шта били нисмо,
да се вазда слави и не заборави,
и опрости грехе које починисмо.
------------
Богдан Пантовић, 2008. Краљево
Гимназијалац који упоредо похађа и Музичку школу на одсеку за српско традиционално певање и свирање. Тренира џудо, носи титулу друге категорије у шаху, редовни је члан КУД-а "Железничар" од 2017. године, и један од младих гуслара и појаца Друштва гуслара "Жича".

🎚  Са великим жаљењем смо примили вест да је јуче, 24.јануара, преминуо наш писац, Бојан Воркапић ( 1979. – 2025. ), аут...
25/01/2025

🎚 Са великим жаљењем смо примили вест да је јуче, 24.јануара, преминуо наш писац, Бојан Воркапић ( 1979. – 2025. ), аутор збирке прича ,,Удах праха'' (2012.).
Бојан Воркапић, рођен је 1979. године у Београду. Радио је као филмски и телевизијски редитељ на РТС-у, кao и у позориштима: ,,Пинокио'', ,,Театар 78'', СКЦ... Био је изузетан човек, господин. Образован и професионалан у свом послу. Отац малолетне деце.
У књизи ,,Удах праха'', у тексту биографије, између осталог, пише: ,,Највише од свега волео бих да узлетим на ‘’Пегазу’’ и добијем право да ме укућани и околина коначно сматрају озбиљним књижевним радником, што одувек и настојим да будем.’’
Исте године, 2012. добитник је једне од награда ,,Пегаз'' у категорији кратких прича.
🎚 Сигурни смо да ћемо се дуго сећати доброте његовог срца и лепоте његовог пера. 🎚

📖❤️😘 Дивне књиге које у књижарама чекају на вас 😘📖❤️Роман ,,Шта нас чека сутра?'' Маје Вујацков✨ ОДЛОМАК ✨     Вече се п...
22/01/2025

📖❤️😘 Дивне књиге које у књижарама чекају на вас 😘📖❤️
Роман ,,Шта нас чека сутра?'' Маје Вујацков

✨ ОДЛОМАК ✨

Вече се полако приближило. Милош је стигао са стварима за дечију собу, па смо Сарина мама и ја отишле да то сложимо онако како је Сара желела. Милош се за то време освежио, и припремио мајице за цепање. Не добија се дете сваки дан. Била сам узбуђена као да се лично мени догађа рођење детета, али да уживам са ове стране прославе. Маме увек пропусте ове моменте јер су у породилишту са бебом, а заправо би оне требале да буду те које се највише веселе и славе.
Спуштам се низ степенице и наилазим на Сташу и Ивана који управо улазе на врата. На први поглед ми је било чудно што долазе заједно, али можда су се срели успут... Ипак сам срећна што их видим обоје. Грлим Сташу, па се онда бацам на Ивана и љубим га. Стварно ми је недостајао. Заправо, недостајало ми је да ме неко мази и пази. Потпуно ме је размазио. Када су се ишчеститали, повела сам их ка дневном боравку да узму пиће и послуже се. Ја бих при сваком проласку поред стола са храном узела нешто за дегустацију, онако успут, прстима. Нисам била конкретно гладна да ставим у тањир па да седнем и једем, већ онако са ногу. А признајем, све је било, прсте да полижеш, што се у неком тренутку и десило. И наставила бих да ме Иван није у једном тренутку ухватио за руку и рекао:
„Престани да једеш ко нека сељанчура. Бламираш нас овде.“
Гутајући већи, недовољно сажвакан, комад хране, покушавам да му одговорим:
„Али, шта сам сад урадила...? Хахаха, дај немој да ме зезаш тако... Баш је добро направљено.“
„Машо! Крајње сам озбиљан, будеш ли наставила тако да се понашаш, идемо кући!“
„Свашта... добро, искулирај мало. Узми које пиво.“
„Немој да ми говориш шта ЈА да радим!“ - рекао је мало гласнијим тоном, па су се неки од гостију окренули у нашем правцу.
„У реду...“ - рекла сам кроз благи, нервозни осмех.
Окренуо се и отишао за сто са пићем. Ја сам изашла мало на терасу да се опоравим од овог блама. Милош и Сташа су стајали наслоњени на ограду и причали.
„Хеј, друштво, да ли могу да вам се придружим?“ – упитах.
„Заправо, даме, остављам вас да уживате, а ја одох унутра, чекају ме и други гости. Знате како је то...“ правдао се Милош.
Док смо гледале како се удаљава, Сташа ме је питала:
„Шта би оно унутра?“
„Ма сам бог зна, има тако те нагле промене расположења да не могу да предвидим понашање.“
„Стално тако, или само у неким ситуацијама?“
„Па шта знам, није стално, али нема ни неки образац понављања.“
„Па шта је сад било?“
„Ма... замисли, повиленио је јер сам прстима успут јела оне залогајчиће тамо...“ -показивала сам руком ка столу са кетерингом. ,, и још му кажем да се опусти, а он крене да вилени на мене.“
„Па, искрено, могла би мало да смањиш храну, добила си стомак...“
Окренула сам очима и саркастично рекла:
„Сташо... ало... трудна сам“ - показујући рукама на стомак.
„Јао, да... заборавила сам. Кад смо код тога, откуд то? Планирали сте?“
„Па и не баш, али нисмо нешто ни пазили. Све у животу ваљда има разлога зашто се дешава, па тако и ово...“
„Па... ја не подржавам такво размишљање, али ти како желиш.“
„Знаш шта? Одох по неко пиће! Желиш ли и ти нешто?“ - питала сам реда ради, јер ми није више пријало њено друштво. Иван и она су начинили да ми и ово вече преседне. Најгоре ми је што не могу да позовем Сару и са њом се испричам, али није она адреса за жалбе, тренутно... а и има она сада битнијих ствари о којима треба да брине.
„Не, хвала, касније ћу сама узети“ – одговори Сташа равнодушно.
Окренула сам се и кренула ка столу са пићем. Није био превелики избор па сам се одлучила за чашу белог вина. Рекла сам себи: „Само једну, неће ником шкодити.“ Таман што сам је напунила и кренула да узмем гутљај, крај мене су се створили Милош и Иван таман завршавајући разговор. И обојица су посматрали моју чашу.
„Милоше, било нам је задовољство. Нека је беба жива и здрава, да се Сара брзо и лако опорави, али ми морамо да идемо“ - обратио се Иван Милошу, док сам га ја погледала са чуђењем, јер још није био план да се иде. Нисмо чак ни имали план кад да идемо.
Ухватио ме је за лакат и буквално извукао из куће, након што се Милош захвалио и упутио нас ка вратима. Када смо стали испред куће, више нисам хтела да сарађујем.
„На шта, бре, ово личи?! Како ме то вучеш? Шта је, бре, са тобом?!“ – узвикнух.
„Упозорио сам те да пазиш како се понашаш! Сад идемо за Нови Сад! Нећу више да се расправљам, улази у кола!“
Бесна сам ушла у ауто, свесна да немам превише избора. Целим путем сам ћутала, док је бес у мени растао све више...
--------------------------

😘📖❤️ Divne knjige koje u knjižarama čekaju na vas 😘📖❤️Roman ,,Nevidljivo nasleđe'' Maje Marković 🖊✨ ODLOMAK ✨    Proročk...
22/01/2025

😘📖❤️ Divne knjige koje u knjižarama čekaju na vas 😘📖❤️
Roman ,,Nevidljivo nasleđe'' Maje Marković 🖊

✨ ODLOMAK ✨

Proročki sin, to sam ja. Samo sluga Božiji. I onaj ko uistinu veruje, ja mu i ne trebam, ali nekako kao da narod voli to da čuje od drugog, kome duplo više veruje nego sebi samom. Zato nikako ne mogu da ih odbijem, jer ljudi pate, a polažu nade gledajući u mene. Pa računam da je bolje da dođu kod mene i u Boga se uznesu, nego da idu po vračare. Popadija me grdi stalno - zašto služba traje dugačko, zašto čitam za zdravlje po pola sata, zašto ovako, zašto onako... a ja, šta ću? Takav sam. A nije uvek tako, to znam, zato mi sada i prija kad me gledaju kao u donosioca dobre vesti. Prija mi duši, Bog nek’ mi oprosti.
Bio je tako, još u staroj parohiji, jedan dečak, crn, visok i krupan. Pravi delija, sportista. Oči k’o u jagnjeta, al’ stalno neki oblak iznad njega. Kad ga vidiš, u srcu ti nije mirno. Ima tu nečeg. Ja sam poznavao njegove roditelje, fini ljudi, ali nisam hteo njih da pitam, nego sam polako i pažljivo razgovarao sa dečakom. Svaki put kad bismo se videli, propitivao bih ga sa namerom da pronađem pukotinu u kojoj je ušlo to crnilo, ali bezuspešno. Jedne godine, oko Božića, dok se palio Badnjak ispred crkve, sećam se da je i taj dečak bio tu, kao i uvek, i cela njegova familija. Inače je to bila mala parohija, možda stotinak kuća. I dok je ceremonija još uvek trajala, ja uđoh u crkvu i videh kako mi dečak prilazi. Odmah sam znao da je doš’o po pomoć.
,,Je l’ mogu da ti pomognem, dete?“ – upitah, a on mi poljubi ruku i poče nekako promuklo:
„Oče, moram nešto da Vam kažem, ali samo zato što mislim da Vi to već znate.“
Kako ja nikako nisam mog’o da znam šta je u njegovoj duši, ne rekoh ništa, a on nastavi, na moje zaprepašćenje:
„Mislim da bih mogao da u...bi...jem čoveka!“
„Ju, sine, šta to govoriš?! Kog čoveka?! Ajde sedi i ispričaj mi sve po redu, pa da vidimo. Imam vremena, ne brzaj“ – rekoh, iako sam žurio na večeru sa popadijom, koja me je čekala.
I on poče da priča... kako mu od malena noću u sobi dolazi neka avet sa od koje se plaši i sa kojom se bije. Avet je crna, sa kapuljačom na glavi, u odelu koje se raspada, i sa licem koje se nikad ne vidi. Dok se bori sa njim, gubi snagu i ne može da mu se odupre, iako je snažan momak. I to ga godinama proganja. Godinama dolazi da l’ u san, da l’ na javu, ne zna. Mislio je da je lud, budio se u znoju, a nije mogao ni da govori, niti da diše. U zadnje vreme sve češće i češće. Nije mogao više da izdrži, i nije znao šta dalje da radi. Kad osvane dan, on oseti neku nadljudsku snagu i toliki bes, da bi mogao da ubije čoveka, samo ako mu se neko malo zameri, i to ne samo da ga povredi, nego da ga ubije na mestu. Kaže da oseća tu ogromnu snagu, i mržnju, ali i želju za osvetom, želju da ga neko zapamti. I dodade da oseća neko ludilo u sebi.
Au, nije dobro! Mlad momak, a šta mi sve napriča! Dete lepo i milo, a demoni mu noću u sobu dolaze. I to se sve usteže, ne znajući kome da kaže i ko da mu poveruje? Iscrpljen je od borbe u sebi, a ona se konstantno ponavlja.
Umirih ga koliko sam mog’o, rekavši mu da dođe za par dana da mu čitam molitvu i da ćemo nekako da stanemo na kraj toj muci. Nisu mi nepoznate te stvari, da se duše uznemire pa lutuju, ali me je kopkalo odakle to na ovo mlado dete? Mora da postoji neki uzrok. Hteo sam da ispitam roditelje i dedove, smatrajući da bi oni nešto znali, al’ nisam hteo direktno, nego onako izokola, jer te škakljive stvari ljudi ne žele da pričaju. Tako da sam odlučio da detaljno ispitam tu stvar. Šta se dalje desilo? Ispostavilo se da je i njegovog dedu i oca isto tako mučio demon noću, i to isti takav, ali ne tako često, pa to nisu ni pominjali, već prepisivali snovima, rakiji ili umoru. To je značilo da ovaj problem ima dublji koren, čim se proteže na tri kolena. Zainteresovao sam se, želeći dečaku da pomognem, a nije mu bilo lako, jer mu je ta borba oduzela silnu energiju iako je bio jak.
Probali smo da odemo u prošlost i pronađemo kraj tom repu koji seže do dana današnjeg, pa smo tražili po familiji, ali i po starinama i knjigama, i na kraju smo pronašli. Posle mnogo priče, prisećanja i pomalo rakije, pronađosmo uzrok u davnoj prošlosti.
Njihovi preci, po kojima nose prezime, došli su sa Kosova u ovaj kraj Šumadije davno, još pre prvog ustanka. U to vreme, Turčin je dole radio šta je hteo. To je sve bio kosovski vilajet. Bili su velika familija, sa mnogo braće i sestara, stričeva i tetaka. Glava porodice je bio Milutin, kurđup, koji je imao četiri sina i dve kćeri. Kada se najstariji sin oženio, napravili su malu svadbu, onako skromno, prema našim tamošnjim običajima, i momak dovede mladu kući, a mlada lepa kao anđeo. To su sad predanja, ali bilo kako, Turci je zapaziše. Bilo je ljudi i među Turcima, a bilo je i zveri, da pričamo otvoreno. Dva dana posle svadbe, u sred bela dana, dođoše njih petorica-šestorica i odvedoše mladu da im bude robinja. Kako su samo žene ostale u kući, nisu mogle ništa da urade. Uostalom, šta je mogla žena u tom trenutku da uradi, osim da gleda u pod i da se moli. Ovi naši domaćini, ne mogaše to da podnesu, pa se u dve reči sve dogovoriše. Kol’ko tu noć, skupili su se svi muškarci iz familije naoružani sabljama do zuba, pa krenuše da vrate mladu. Znali su ko je otimač. To su svi znali, nije bilo sumnje. Odmah su upali kao nevreme u konak i poklali sve što se našlo živo u kući, uzeli mladu i odveli je. Međutim, u tom krvavom piru, izgleda da je jedna duša od Turaka preživela. Neko dete je preteklo. A zamisli tog jada, da ostane da živi sa tom uspomenom! E, tu života nema. A familija od mladoženje, zajedno sa mladom, ubrzo se odseliše sa tih prostora. Prodadoše sve što su imali i ’ajde u Šumadiju, verovatno zbog plodne zemlje. A taj mali Osman, zbog nemoći i jada, zabludele duše i nerazrešenih pitanja, i posle smrti ostade da ih proganja kroz vekove, a i dan danas.
Eto, gde se naše borbe vode! Možeš da budeš bilo gde, i u kući, i u polju, na poslu ili na vašaru, a one se biju vekovima unazad u tebi, kroz tebe, bez tvog sazananja i učinka. Nema sadašnjosti bez prošlosti, nikako. Nijedan čovek nije samo zbir krvnih zrnaca datih mu božanskom iskrom. Čovek je mnogo više. On je zbir zvezdi i tkiva predaka, pradede i prababe, pračoveka. Sve što se zbilo od nastanka sveta, već živi u čoveku. On to, naravno, ne zna.
Saznavši za sve to, znao sam šta dalje treba da radim....
---------------------------

❤️📖📖📖 Дивне књиге које у књижарама чекају на вас❤️📖 📖📖Новела ,,Средорек'' Марка Јовановића ( 1. награда ,,Пегаз'' 2024.)...
19/01/2025

❤️📖📖📖 Дивне књиге које у књижарама чекају на вас❤️📖 📖📖
Новела ,,Средорек'' Марка Јовановића ( 1. награда ,,Пегаз'' 2024.)

✨ОДЛОМАК✨

🖊 Почетак септембра 1944. године донео је житељима Суповца нове муке. Савезнички авиони су даноноћно тонама бомби засипали железнички мост надомак села.
Чим би чула брујање авиона, Олга би узимала Драгомира за руку и бежала у подрум.
,,Кад не изгинусмо од Бугара и Немаца, зар да изгинемо од ових које називају нашима!“
,,Мајко, да ли то значи да бата Обрад вози један од ових авиона?“ – усхићено упита Драгомир, замишљајући свог брата како управља летилицом.
,,Не знам. Ништа не знам, синко“ – изговори Олга извлачећи икону Светог Николе из креденца и привијајући је уз груди.
Изнад глава житеља села одвијала се операција „Недеља пацова“ у којој су савезничке снаге бацале на тоне бомби под изговором спречавања повлачења немачких трупа из Грчке копненим путем. Сви мештани су данима били у потпуном лудилу, напуштајући склоништа само да би нахранили оно мало стоке што им је остало.

***
Прошла је готово половина октобра када се селом пронела вест о ослобођењу Ниша. Олга се и даље молила Светом Николи сваке вечери да јој се првенац врати из рата жив и здрав.
,,Мајко, неко је у дворишту!“ – повика Драгомир.
,,Сине мајкин!“ – проломи се двориштем.
Олга баци ђерђеф са грожђем на земљу и потрча у загрљај Обраду.
,,Ево ме, мајко. Ту сам“ – загрли мајку, и после пар тренутака се отрже из мајчинског загрљаја и погледа у Драгомира који је стајао са стране и немо их посматрао.
,,Приђи, јуначино. То сам ја, твој брат, Обрад.“
Овај се залете, и Обрад га подиже у наручје.
,,Види ти момка, ала је нарастао! Чиме те храни мајка?!“
,,Бато, шта ти је ово на раменима?“
,,То су еполете, чинови. Поручник, брацо мој. Ускоро и капетан, да је здравља.“
,,Мани се сада тога. Да си се ти мени вратио само жив и здрав“ – изговори Олга и повуче Обрада за рукав у правцу куће.
,,Где је Евица?“
,,Ајмо у кућу, сине. Сигурно си гладан.“
,,За деду знам.“
,,Деду су стрељали Бугари код мраморског моста.“
,,Знам, све знам. Херојски се држао Станоје.“
Обрад скину шињел, окачи га о наслон столице и приђе огледалу. Погледа у слику стрица Александра, у жут оквир поред од склоњене иконе, па опет у огледало.
,,Имам исте брадавице на очним капцима као деда и отац. Него... Где је Евица?“ – опет упита, овога пута са дозом страха да му сестра није међу живима.
,,Сине... Евица се удала.“
,,Када? Где?“
,,Има томе година скоро. Нисмо правили свадбу, није било прилике.“
,,Ма, где се удала? Да није отишла у Африку за каквог црнца?“ – осмехну се Обрад обема рукама поправљајући капу са петокраком на глави.
,,Није, синко... У Сечаницу, за Ивана Марковог...“
,,Боље да се за овог црнца из Африке удала него за ту црну врану, јер црње од тога не може!“ – љутито сикну Обрад, збаци капу са главе и тресну њоме о сто, а Олга стави руке преко очију. ,,Зашто то ниси спречила?!“
,,Зар сам могла? Тај Иван нас је помагао читав рат. Доносио кукурузно брашно, пасуљ...“
,,Боље да вам је црни ђаво помагао него тај издајник! Завршили смо ми причу, Олга!“ – по први пут у животу је није назвао мајком.
,,Немој тако, сине. Имаш и Драгомира, ако Евице више немаш.“
,,Немам ја више никога осим своје земље и другова“ – устаде са столице као попарен, једном руког зграби шињел са столице, другом капу са стола, још једном погледа збуњеног Драгомира и изјури из куће.
Олга крену за њим...
--------------- 💙 Marko Jovanović

Address

Ilije Garasanina 45
Belgrade
11000

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Književna omladina Srbije posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Business

Send a message to Književna omladina Srbije:

Share