01/02/2025
Zahvaljujemo se Berdi Hadžiću, kao nekome ko nije iz Janje na ovom predivnom komentaru o našoj Janji i našem filmu "Ko su Janjarci?".
" Da li su to stvarno bili bolji dani ili smo to bolji bili mi?". Đ.B.
JANJA
Jednom sam, u nekom od prošlih života, bio u Janji. Davno, rekli bi. Skoro da je vječnost prošla. Možda tamo u onom stoljeću, može biti osamdeset šestre ili sedme.
Mati i ja se obreli u musafirluk kod rahmetli tetke Nizame, negdje dole u Brzavu, jednu od Janjansih mahala.
Sve kuće iste, ulica zasuta šljunkom, avlija široka, ravna. Tada posjetismo i tetu Fikru, jednu blagu ženu, sestru materine sevde Nusrete iz Janjara, koja tu u Janji zaveza pramac svog životnog ploovila za jednu zidanu ogradu pored same rijeke Janje. To mi osta u sjećanju. Zid od crvene cigle, drvena velika vrata na ulazu u avliju i korito rječice, koja nečujno promiče ka Drini.
U mojoj Trnovi, sjećam se, ono iz tog pravremena, nama sada davnog, Janju ne zvaše samo Janja, već Janja kasaba. To mi uvijek bijaše golemo, veliko, nekako posebno, jer ne čuh da i jedno mjesto u Bosni ima taj epitet kasaba. To meni kao djetetu bijaše veće i bolje nego grad ili velegrad.
I zaista, kad Janju nekad, poslije rata, bolje upoznah, vidjeh da je to mjesto i veće i bolje od velegrada. Jer nešto u njoj i oko nje bijaše tako posebno, tako samo njeno, a ja ne znadoh šta.
Sinoć sam gledao jedno dokumentarno remekdjelo u produkciji Podrinjemedia Janja. Dokumentarac koji govori o tom posebnom mjestu, mjestu posebne historije i važnosti za naš narod i domovinu.
Ne znam da li zbog moje subjektivnosti prema svemu što je bosansko i što govori o našem narodu i domovini, ali meni ovaj film bijaše tako velik i važan, kao rijetko koji dokumentarac slične ili iste tematike.
Bilo je tu i ponosa, i sreće, i ozarenog lica, i skrivenih suza i ko zna kakvih još osjećaja, jer je film tako dobro ispričao priču, kao da sam i sam rođeni Janjarac.
Ono što me posebno dojmilo i fasciniralo jeste odlučnost i borba ovog dobrog naroda za svoju Janju, za sebe, svoje ognjište kroz čitavu historiju, a naročito je ta borba izražena u periodu komunističke Jugoslavije.
Toliko je entuzijazma, pameti, znoja, odlučnosti uloženo nepovratno u razvoj Janje. Na tom putu nije bilo umora, nije bilo prepreke koju Janjarci nisu preskakali kako bi svojoj Janji udahnuli život i kako bi sebi život omilili na ovoj bosanskoj međi i najistočnijoj granici naše nam domovine.
Prosto je nevjerovatno i za današnje generacije nepojmljivo da se tako ljudi odnose prema svojoj čaršiji, da joj toliko daju, da je toliko vole, baš kako se život voli, jer sve što film pokazuje za ibreta je.
Za ilustraciju, evo jedan nevjerovatan podatak.
Priča nad pričama.
Kad su Janjarci krenuli u rješavanje problema vodosnabdijevanja u Janji 1975. kazuje se da su iskopali ručno, dobrovoljno, bez felera naknade, ni manje ni više nego 48 kilometara kanala za postavljanje vodovodnih cijevi. I nije to najveći fenomen ove priče. Kada je trebalo prekopati glavnu cestu, kojom je išao sav saobraćaj od Bijeljine ka Zvorniku, Janjarci bijahu u bezizlaznoj situaciji.
"Glavna cesta se nije smjela zatvarati". Tako je glasila naredba tadašnjih vlasti.
Sjedoše pametni i odlučni Bošnjaci Janje i smisliše sljedeće.
Od osam sati večeri do sabaha sljedećeg jutra ima se prokopati glavna cesta, odvesti zemlja, dovesti pijesak, postaviti cijev i zagrnuti kanal. Sve to u dužini nekoliko stotina metara.
Kažu da se te večeri u glavnoj ulici sakupilo pet stotina dobrovoljaca. hej, pet stotina dobrovoljaca. Od 20 sati do 3:30 ujutro sav posao bio je gotov. Kaže jedan svjedok: " To je bio mravinjac".
I kako drugačije opisati Janjarce do kao mrave, vrijedne marljive, odane i predane.
Meni je ova priča dala sve odgovore na sva pitanja o Janji, ali i o nama.
Samo ova generacija i ovakvi ljudi mogli su sve one strahote agresije prevaliti preko pleća, samo ovakvi ljudi bili su garancija našeg opstanka, jer Svemogući je znao da ovakvi mogu iznijeti teret opstanka države, teret povratka, podizanja iz pepela.
To što je Janja bila veća od svakog velegrada u mojim dječijim očima nije slučajno. Ima razlog.
Ovi ljudi koji su je kroz desetljeća gradili, naši preci, naši očevi, djedovi učinili su Janju posebnom, nevjerovatnom i većom od svakog grada u kojem ste bili. Većom i važnijom od svakog velegrada za koji ste čuli.
Zato upoznajte Janju, onakvu kakva jeste, a kakvu sigurno niste znali. Upoznajete veliki narod Janjarski, kroz dokumentarac velikih ljudi Vahidin Mulamustafic, Senad Hadžić i Ermin Selimovića.
Upoznajte ovu bosansku kasabu, upoznajte priču o sebi, o svojima, o Bošnjacima, dobrim, vrijednim i nevjerovatnim, koji su svojoj Janji dali sve što su imali, jer su je iz srca voljeli.
Autorima i produkciji hvala na nevjerovatnoj lekciji u nadi da će naše sadašnje generacije slijediti put naših predaka i da će istim žarom ostaviti trag o sebi u vremenu.
Janjarci aferim!!!
