Sarajevski Marlboro

15/11/2023

"Ja sam potpuno običan čovjek. I gore od običnog. Ćelavim, raste mi mješina, prošli mjesec napunio sam četrdeset godina. Imam spuštena stopala. Liječnik mi je nedavno rekao da sam na najboljem putu da obolim od dijabetesa. Ima tri mjeseca ili više otkako sam
posljednji put spavao sa ženom - a i tad sam za to morao platiti. U mojem mi odjelu odaju stanovito priznanje zbog sposobnosti da utjeram dugove, ali nema tu stvarnog poštovanja. Ne postoji ni jedna jedincata osoba kojoj sam drag, bilo na poslu bilo u privatnom životu. Ne ide mi razgovor s ljudima, još sam slabiji u kontaktu s nepoznatima, tako da ne mogu steći
prijatelje. Nemam sportskog dara, potpuno sam bez sluha, nizak sam, imam fimozu, kratkovidan sam - i imam astigmatizam. Živim užasnim životom. Samo žderem, spavam i serem. I uopće ne znam zašto živim. Zašto bi čovjek kao ja morao spašavati Tokio?"
"Zato, gospodine Katagiri, što Tokio može spasiti jedino čovjek kao vi. I upravo zbog ljudi kao što ste vi, ja pokušavam spasiti Tokio."

27/10/2023

EVROPA I BALKAN

Ne bojte se! Ovo nije još jedna od onih ispraznih priča da li smo mi bili Evropa i prije Evrope, da li ćemo zauvijek ostati Balkanci i da li se na to može, čak, biti i ponosan, jer me je oduvijek odbijalo "listanje" crvotočnih knjiga u kojima se nalazi sav gad koji se desio na ovim prostorima.
Doduše, i Evropa u svojim riznicama posjeduje slične knjige, ali one sada služe samo zaljubljenicima istorije ili povijesti, a ne kao opravdanje za svakolike zločine.
Ovo je samo jedna banalna, ljubavna priča - doduše malo neobična, ali i dalje, u svojoj biti - ljubavna.
Te godine sam radio kao urednik za prozu u Licima. Baš kao i danas, kuburilo se s parama, s papirom, sa štamparijama, znalo se desiti da časopis izađe u decembru, ali s "nekim datumima jula".
Lova je bila tanka (ako ju je uopšte i bilo), a jedina prednost je bio bife u kojem je piće bilo skoro po granapskim cijenama, a ni klopa nije bila loša.
Moj posao se sastojao da ujutro mlatnem duplu kafu, potom dupli konjak i pobacam prispjele rukopise u smeće.
Već sam se bio toliko izvještio da mi je bilo dovoljno da pročitam samo prvu rečenicu, pa da znam o kojem se "piscu" radi.
Ali, jednog dana sam primio pismo adresirano na mene, a u njemu je samo stajalo:"Gospodine (Hej, to je bila osamdeseta godina!) Dario. Ja sam veliki ljubitelj Vaših priča i bilo bi mi neobično milo da ih pročitate i da date svoj sud, pa ma kakav on bio. S poštovanjem, Mirjana. Tel. 35-992."
Malo sam se kolebao da li da nazovem, jer, pod svim pretpostavkama, to je bila neka ženska "s kondorom - a ne ticom - u glavi", ali, kako ionako nisam imao šta raditi, nazvao sam i javio mi se prijatan glas.
Predstavio sam se i rekao: "Znate, Mirjana, ovo je pomalo neobično pismo, jer mi niste poslali ama baš nijedan Vaš rad na osnovu kojeg bih mogao izreći svoj sud."
"Vidio" sam kako se zacrvenjela u licu i rekla: "Znate, nemojte me krivo shvatiti, ali sam pomalo paranoična u ovakvim stvarima - mislim da urednici primljenu poštu bacaju u korpu za otpatke i ne otvorivši je, pa sam htjela da Vam lično predam."
"Gdje stanujete?"
"Ah, tu blizu - u Skerlićevoj."
"Hoćete li da se sad nađemo?"
"Znate, ima još jedan mali problem. Ja se, naime, moram brinuti o svojoj baki, dok mi roditelji ne dođu s posla."
"Pa, kako ćemo onda?"
"Da Vas popodne sačekam u prvoj 'kifli' u Parkuši?"
"A, šta ako bude zauzeta?"
"O tome nisam razmišljala - sačekaću Vas na početku 'hipi klupe' ispred..."
"Ali, hladno je..."
"Nije važno - znači dogovoreno?"
"Dogovoreno."
Namjerno sam kasnio i spuštao se niz Veliki park, da bih se u slučaju nekog gariba mogao okrenuti i zbrisati, ali, koliko sam iz daljine mogao vidjeti, po ustruk krojenom kaputu, po laganom koraku - bila je mlada. Lice joj nisam mogao vidjeti jer je bilo skoro potpuno sakriveno podignutim okovratnikom i ruskom šubarom...
Ušli smo u Parkušu, ja sam joj pridržao kaput, a ona je zatresla riđu kosu i pokretom ruke zabacila na leđa, a ja sam istog trenutka znao da ću joj objaviti priče, pa makar pisala kao Milan Čakar.
Imala je zelene oči i pomalo pjegav nos, a iz kratke konverzacije koju smo započeli, saznao sam da je četvrti razred gimnazije, da namjerava upisati biohemiju; pri sebi je imala potanku kožnu mapu (s pričama pretpostavljam).
"Pa, možete li mi sad dati Vaše radove?"
Ona je stidljivo oborila oči: "Ja bih da ih redigujete u mom prisustvu."
"E, jebi ga, ovo je već previše", pomislio sam. "Kako to mislite?"
"Znate, kao što sam Vam već rekla, moram paziti na svoju baku - ona ima, kako da se izrazim, izvjesnu naviku. Pa sam mislila, ako Vam ne bi bilo teško, da prije podne, u bilo koje doba, dođete kod mene kući..."
Prije nego sam uspio odgovoriti, ona je podigla pogled i zabrzala: "Naravno, sve to utrošeno vrijeme bilo bi Vam plaćeno - baš kao da mi dajete časove iz matematike", nasmijala se.
Dala mi je adresu i ja sam sljedećeg dana prepoznao jednu od onih vila sa ogradom i kapijom od livenog gvožđa, u čijem je dvorištu rasla raskošna kruška, a u proljeće i ljeto, teško se moglo išta vidjeti od gusto zasađenih ruža uz ogradu: nazirali su se samo stoljetni zidovi obrasli bršljanom; parketi su bili uglancani kao ogledala i osjećao se miris Četiri asa (sredstva za čišćenje podova), zidovi prekriveni goblenima (ali ne onim prostačkim, na kojima, ispod zelenih borova i obaveznog jezera u pozadini, riču jeleni, više nalik na mršave krave), takođe su bila i original ulja i grafike M. Berbera, A. Kučukalića... - pokazala mi je jedan portret s potpisom V. Dimitrijevića: "Ovo je moj otac."
Gospodin je imao potpuno sijedu, ali gustu kosu, plave oči i pomalo kukast nos. U kutu, pored prozora, prekrivenog teškim draperijama, stajao je Steinway klavir, a sto je bio nesumnjivo od orahovine, a ne neko Šipadovo govno.
Ponudila me je kafom, a ja sam odbio, jer sam i od samog mirisa kafe dobijao sraćku, a nije bilo baš red da prvi dan započnem sranjem.
"Ah, ne upitah Vas jeste li doručkovali."
Jučer sam, u podne, pojeo par viršli u Grilu, ali sam se, jedno pola sekunde,
nećkao: "Pa, može..."
Vratila se s dva sendviča s puterom i presovanom šunkom i s bakicom, koja me nije udostojila ni pogleda.
Čitao sam njene priče (koje su bile, ruku na srce, galimatijas Hesea, Kastanede, Lotreamona), ali me je oduševila svojim poznavanjem književnosti: otkrila mi je Rablea i Gargantuu i Pantagruela, Žan Ženea i Roberta Penžea, Emila Ažara...
Jedno jutro nisam imao ni dinara, čak ni za "popravni" i tresao sam se ko
đerđef; zamolio sam je da mi napravi čaj, jer, izgleda, imam upalu grla (što nije bilo teško isfolirati, jer sam prethodnu noć popušio bar pet kutija niške morave bez filtera): "I, ako imaš malo ruma", dodao sam.
Izvadila je Bacardi iz bifea i stavila ga na sto i otišla da spremi čaj, a ja sam iz boce povukao dobar, dobar gutljaj, a čaj sam napravio "pola-pola", pa sam već nekako mogao funkcionisati. U to je u sobu ušla bakica, i kad je vidjela bocu na stolu, rekla: "Osjećam da bi i meni čaj pomogao."
Mirjana je prijekorno rekla: "Ali samo jedan."
Baka je nešto progunđala, a ja sam shvatio u čemu je bila svrha Mirjaninog čuvanja bake i šta je njena "ne znam kako da se izrazim - navika"; bakutaner je napravio smjesu 90 naprema 10 posto (naravno, u korist ruma).

* * *
Mirjanin zimski raspust je prošao, baka se, valjda, privalila nekoj drugoj rodbini. Sastajali smo se u mom stanu svakog jutra kad bi ona imala popodnevnu nastavu i prcali se kao mršave svinje, a na priče i redigovanje smo sasvim zaboravili.
Na Mirjani mi se sve sviđalo, sve je bilo idealno između nas, ali, koliko god da sam se trudio svih ovih proteklih mjeseci, koliko god sam gvožđem lupao po kremen-kamenu, iz njega nisam mogao izbiti ni jednu jedinu iskru - po imenu Ljubav: svaki dio mog tijela (osim jednog) osjećao je da smo ona i ja potpuno dva različita svijeta, dvije planete što kruže u različitim orbitama...
Bila je majska nedjelja; upalio sam televizor i slušali smo (podvlačim slušali, jer je televizor bio pokvaren - bilo je tona i "snijega"; ni gramofon nije radio, jer sam ga ja pokušao popraviti, a, za ono što smo namjeravali raditi, nikako nisu odgovarali imbecilni glasovi sportskih komentatora s radija).
Istina je da se svaki sredovječni (i mlađi) Amerikanac sjeća šta je radio i gdje je bio kad je Kenedi upucan u Dalasu, tako ni ja neću nikad zaboraviti kad se te majske nedjelje naglo prekinuo glas Zdravka Čolića, a onda je slijedilo saopštenje...
Mirjana se nije obazirala (ili nije čula) o čemu je riječ: umro je Tito!
Navlačila me je na sebe, a ja sam buljio u prazan ekran, slušao "bla, bla..." i napamet mi je prvo pala radio emisija u kojoj je Orson Vels "najavio" iskrcavanje Marsovaca na Zemlju i izazvao pravi haos na njujorškim ulicama, ali ovo je bilo "zaprave", pa sam Mirjani rekao, vrisnuo, prourlao: "Ma, nosi se u
pizdu materinu!!! I ti i tvoja smrdljiva pička."
Ona je pokrila lice rukama i istrčala iz mog stana.
Nikad je više nisam nazvao. Ne kažem da mi nije bilo krivo zbog tog naglog prekida, ali mi je, u neku ruku, pomogao da shvatim da je njeno ime Evropa, a moje Balkan.

08/10/2023

Eni mi je već tri dana trubila o tome kako ne bih trebao ići na tekmu i kako ne može da razumije strast sa kojom sam živio tih sedam dana. Nisam se ni ja mogao s njom svađati, ipak smo šest ljeta skupa, ali mi nije jasno kako već do sad nije naučila da Sarajevo posebno diše tih dana kada se sprema gradski derbi na Koševu.

Ništa od toga joj taj dan nisam uzimao za zlo. Tih dana naša ljubav je padala u drugi plan, a njeno mjesto zauzimala je raja. Miro, Nele, Žuga, Kera i ostala raja iz mahale živjela je za te dane, a i ja sam, potajno u dnu srca bio najsretniji kada bi gledao fudbal na Koševu. Masa u kojoj se nalaziš nije ti dopuštala da budeš tužan zbog 'trebe' ili da razmišljaš o bilo čemu drugom osim lopti. To sam volio. I sve je bilo kao iz najboljih fudbalskih romana, Koševo, 30 hiljada glava kojih kući čeka hiljadu problema, ali su došli ispratiti još jedan gradski derbi svojim očima, još jednom osjetiti miris grada koji tog dana miriše drugačije. Na rivalstvo. Prijateljstvo. Raju i pivu. Sjećam se da sam poslije te utakmice fasovao jaku prehladu i da naredna tri dana nisam bio na poslu. Eni mi je govorila i da zbog toga ne idem.

"Ne možeš ti Eni razumjeti kakav je osjećaj kada sutra dođeš na posao, a tvoj klub je ili pobijedio ili izgubio. Rezultat je nebitan. Dan poslije raja je opet skupa. Nema više rivalstva i svi opet dišu skupa sa gradom.", govorio sam joj, a da sam više postao dosadan sam sebi. I stvarno, kao u najglupljim floskulama koje su nam servirali, ja neke stvari nisam mogao objasniti. Niti ću ikad moći. Ali tako je bolje, jednom kad joj uspijem objasniti Eni će nestati, a ni derbi više neće isto mirisati.

❤️

29/09/2023

Dok odgorijeva posljednja cigareta iz moje tabakere, u već prepunoj pepeljari koja odavno liči na neku planinu, a ne na ugašene čikove sjetim se i ljeta '83 kad sam prvi put sreo Šejlu.

Tog jutra, koje je bilo neobično hladno za ljeto u Sarajevu bilo je sve po starom. Opet sam pio kafu na prazan stomak iako mi je doktor to izričito zabranio jer mi je želudac svakako napola živ i pitanje je kad će se dalje stvari zakomplicirati. Nisam se puno zamarao time.

Obrijao sam se i slučajno istresao sav ostatak jeftinog afteršejva u ruku, tako da sam tog jutra oko sebe napravio oblak jeftinog mirisa koji me pratio skoro cijeli dan. Nije mi bilo bitno kako mirišem. Sjećam se da se komšinica Dinka zakašljala u haustoru nakon što je prošla iza mene. Da li je zbog mirisa ili njenih 80 godina, nisam siguran.

Krenuo sam niz ulicu do Mire. On je bio jedina osoba koja bi primijetila da sam se obrijao, jer odavno me niko nije ni gledao niti se brinuo jesam li obrijan ili nisam. Nije me ni on gledao, ali kod njega u radnji i kap mog afteršejva osjetio se kao litar, bio sam spreman i na njegov kašalj.

Skuckao sam nešto love za cigare i dvije deci vinjaka da nas počastim, džepovi su mi bili teški od količine sitnih para koje sam odvajao kad god bih se vraćao s tržnice i znao sam da će mi nekad dobro doći.

Na trenutak, oblake onog mog "mirisa" razbila je nota ženskog parfema. Okrenuo sam se za sobom i vidio Šejlu(njeno ime ću saznati kasnije) kako ulazi u frizerski salon. Uspio sam čuti i da hoće samo feniranje i pranje kose. Počeo sam razmišljati o njoj više nego o tome da li ću imati love da skuckam opet za cigare i gutljaj jeftinog alkohola i već tad sam shvatio da bi ona mogla biti moja nova ovisnost.

***

U povratku od Mire oblaci mog mirisa su se polako razilazili i već sam počeo osjećati kako mi je dim cigara opet ušao pod kožu. Svratio sam do Sanje da pitam koga je jutros fenirala i rekla mi je da je to Šejla.

"Živi dvije ulice niže, doselila se s mužem prije dvije sedmice." - Tad sam shvatio svoju novu ovisnost. "E jebiga, Sanja!" - rekao sam isuviše glasno da mislim da su riječi još dugo odzvanjale u njenom salonu. Vratio sam se u stan i pokušavao se sjetiti njenog parfema, ali oblak dima ovog p**a nije ništa razbijalo.

19/09/2023

Navikao sam se na tvoj miris u čaršafima, tvoje suze, maze, kreme, karmine, losione, šampone, bočice. Na ogledalu su stajale knjige koje si donijela sa sobom, činilo mi se da im je baš tu mjesto i da nema te sile koja će ih odatle pomjeriti.

Ja sam, kao i uvijek, tumarao po samom sebi i nisam ni primjećivao da na "tvom satu" kazaljke klize, primiču se trenutku kada će isteći ona zadata dvadeset i četiri sata. Došla si, digla me iz kreveta, natjerala me da operem kosu i da se obrijem, rekla mi da sam ti "sladak", da me mnogo i jako voliš, opeglala mi košulje, oprala suđe, ispraznila pepeljare, izračila sobu, a onda počela da u torbu trpaš svoje karmine i maskare, šalove, knjige.

Sa slike na privjesku si otkačila ključ od mog stana i stavila ga na sto ispred mene, sagnula se i poljubila me. Zastala si na vratima, osvrnula se i, kad si zaključila da nisi osim mene ništa zaboravila, otišla.

12/09/2023

....Htio sam da šuti, da bude tu, besmrtna u tom trenutku i više nikad, u blatu pokraj česme, u kampu na Korčuli, pola metra od paradajza koji će ostati napušten i kojega se više nitko nikada neće sjećati. Paradajz je umro čim je ispao iz njezinih ruku. Već sljedećeg trenutka, Bože blagi, prošlo je još pet godina. Nataša je bila u Beogradu, a ja sam bio u Sarajevu. Trajao je rat. Rat moga života, jedini koji pamtim i jedini u kojemu ću, sva je prilika, i poginuti, iako sasvim živ, neokrznut, čitav, kao Ahil kojega čak ni u petu nije pogodilo....

06/09/2023

Vrijeme ti je da odeš.
Baš onda kad su ti moje šale prestale biti smiješne, kad ti moja ruka više nije onako mekana kao prije i kad te moji soneti više ne zanimaju. Kažeš mi da su to samo redovi napisani u prazno, nikome, nekoj izmišljenoj ljubavi. I nisam ja kriv što sebe nisi mogla pronaći u njima, a ja sam te vidio. U svakom stihu. Zarezu. Tački.

Vrijeme ti je da odeš jer ne znaš da sam zbog tebe prestao gledati unazad, jer se nikad nisi voljela vraćati ulicama kojim smo već prošli. Novih ulica nikad neće nestati, ali tebi je vrijeme da odeš. Ne okrećeš se više na zvuk mojih cipela koje si znala prepoznati među stotinama drugih.
Baš jer ti i druge zvuče kao moje.

I nije fol u mojim cipelama, rukama i sonetima. Ostali su isti, ali ti, ti više nisi.

03/09/2023

Pošto me nikad nisi voleo
da bi me držao za ruku,
il’ odveo na more
u neku daleku luku,
da me hraniš
prstacima,
da,
za mene,
ubereš morsku zvezdu;
Da se spuštamo niz ulicu
sa tvojom rukom,
na mom struku.
Ili, da hodaš sa mnom
do crkvice Svetog Ilije,
na nekom grčkom ostrvu
ili na kopnu,
ako ti je milije.
I, pošto nikad nismo
imali
našu plažu;
ni naš sto
u omiljenoj kafani;
i, pošto hroničari,
uglavnom, lažu;
ni uspomene sa letovanja,
ni sa zimovanja,
herbarijum bez cveća
i bez lokvanja.
I, pošto se moji smrznuti prsti
nikada nisu grejali
u tvom džepu,
u dugim šetnjama
na keju;
i, pošto ti moje šale
nisu bile smešne,
dok im se svi drugi smeju.
I, pošto sada,
odjednom,
posle toliko vremena,
odjednom,
posle toliko vremena
kada ionako
više ništa nije smešno,
Ti, želiš da znaš
kome sam posvetila
onaj sonet lanjski,
i da li me još uvek
opčinjava Crnjanski,
i da li sve ovo ,
sa tobom ima
neke veze?
Bar malo?
Jer, vidim da ti je stalo,
hajde,
da ne izigravamo Engleze:
Sve što sam ikada uradila
bilo je samo zato,
što me nisi mogao voleti
onda,
kada sam čeznula
da hodaš sa mnom
do crkvice Svetog Ilije
na nekom grčkom ostrvu.
Ili, na kopnu,
ako ti je milije.
Tako da znaš:
Da,
bio si
sa mnom
u svakoj pesmi!
U knjigama,
u brigama,
u tortama,
u akvarelima,
i drugim bojama!
U porubima na haljinama,
u svim blizinama,
i daljinama!
U razgovorima,
u jezerima
i morima!
U usponima,
i u stvaralačkim
krizama,
izvor inspiracije
i eufemizama!
Ubila te
i ljubila,
i ponovo te
oživela,
da bih te srela
na kraju
neke priče.
Ili,
za potrebe male strofe,
da,
stavljala sam ti
tačke,
zareze
i apostrofe!
Kao što vidiš
ja ništa ne krijem.
Stvarno nemam
za čim da žalim:
Jer,
ja sam hodočasnik,
i ljubav je moj Jerusalim.

09/08/2023

Vjeruješ li mi još na riječ kao onda kad sam ti šaptao planove o našoj budućnosti ili kada sam ti obećavao gdje te vodim u petak? Znam, svi izgovoreni planovi, svi obećani ručkovi i večere sada su postali samo par izgovorenih rečenica - u prazno.

Ni ja sam sebi više ne vjerujem. Znam da na kraju dana, kad navučeš sve zavjese i ugasiš sva svjetla se sjećaš mog prijedloga da te vodim na Vratnik. Daleko je to od onog što si ti htjela, ali studentski džep nije mogao podnijeti više. I pričao sam ti kako Mahirova pica odozgo ima još bolji ukus kad sjedneš na Tabiju i gledaš na grad.

Ali nije tebe zanimala pica, nije te zanimao ni Vratnik, ni Tabija. Maštala si o večerama ispunjenim dobrim vinom, skromnim porcijama različitih jela koje ti 'papreno' naplate. Maštala si, a nisi znala da nijedna takva noć ti neće ponuditi pogled imaš odozgo... I nećeš saznati. A mogla si. Da si mi samo vjerovala.

06/02/2023

Uvijek sam k'o dijete, prolazeći s ocem pod ruku, sretao po parkovima starije ljude kako igraju meni neku čudnu igru. Kad malo bolje razmislim meni to tad' nije ni izgledalo kao igra, više mi je ličilo na neku zatvorenu grupu ljudi, skupljenu oko zajedničkih uvjerenja kako u tišini pokušavaju dostići kolektivno stanje mira, nirvane ili nečeg tome slično.

Često me zanimalo šta oni to toliko gledaju, kome šute i kakvi ono 'čunjevi' stoje pred njima. Sjećam se da mi je stari jednom prilikom rekao da je to šah. Na pitanje da mi objasni nešto više o šahu uslijedila je ona već ofucana floskula među roditelja: "Kad porasteš saznaćeš."

I tako prolazeći godinama istim ulicama, nekad sa starim, nekad bez njeg' shvatim zašto je ta floskula, po ko zna koji put izgovorena, opet bila tačna. Nije šah samo igra, to je savršeno stanje uma koje postižeš igrajući ga, pazeći na svaki svoj korak, pripremajući pozicije sporednih figura za iskorak s glavnim figurama. To je perfektna paralela života. Igra koja se igra na vrijeme. Sat otkucava. Možeš da matiraš prije isteka vremena ili da pobijediš ako protivniku vrijeme istekne. Ako si smjelo, hrabro i pametno pravio poteze doći ćeš do mata. Ako se pak opustiš, kroz par poteza ti stigne poraz. Može biti i neriješeno, a poslije takvih partija ostaneš prazan, razmišljaš šta si mogao promijeniti u svojim potezima, baš kao što se preispituješ i na dunjaluku.

Ima i sudija u šahu. Jedina razlika je što kad životni sudija prekine kucanja sata novih partija više nema, niti će ih ikad biti. Tad više neće biti važno jesi li žrtvovao laufera za konja ili si bezveze izgubio figuru. Tad će samo jedno biti sigurno. Doći će neki novi igrači, poredaće već razbacanu ploču na početno stanje i opet otvoriti partiju. I odigrat će tako partija i partija, sve dok i njihovo vrijeme ne istekne.

27/01/2023

Sarajevo je sigurno najpoznatije po dobroj klopi, domaćinskoj toplini i ljubavi koju ti neznani konobar, ugostitelj ili gazda pruži kad sjedneš u njegov lokal, a ti to prepričavaš poslije danima, mjesecima i godinama kako zbog tih detalja osjetiš pravi duh Sarajeva, duh njegove raje koji te učini da se osjećaš posebno.

Ipak moraš znati i procijeniti, što bi se reklo "potrefiti", gdje to možeš osjetiti jer je svaki lokal priča za sebe. Svak ima neku svoju foru. Pa nekom prolazi već godinama, a nekoga raja provali, shvati da svoj posao ne radi s ljubavlju pa ga se i brzo zaboravi.

Jedno je sigurno, ako "potrefiš" opet ćeš se tamo vratiti. Punog srca. Jedva čekajući da opet osjetiš tu sintezu mirisa, okusa i ljubavi kakvu samo Sarajevo pruža. I ne brini, kad god da se opet pojaviš sve će biti po starom jer duh ne stari. Vječan je to pojam. I onaj šank gdje si zadnji put pričao o Mireli se neće pomjeriti ni centimetra. Čekat će te sve dok opet ne navratiš. Na kahvu ili pivu i na malo mesa. Na razgovor. O Mireli, o staroj i starom, poslu i klincima. S rajom, sarajevskom rajom, finom gradskom rajom. Ali ne zaboravi, samo ako "potrefiš".

📸 Ćevabdžinica Bagrem

16/12/2022

Uvijek na slikama iz prošlosti osjetim više života i radosti nego danas. I pitam se šta se to promijenilo u ljudima. Odgovor nalazim teško i ne zbog toga jer ga nema već jer ga ne znam opisati.

Posmatram boje i spazim prefektan sklad, uniju koja toliko prija očima da ako se za trenutak odmaknem od nje postajem slijep. Da li se prije sreća drugačije izgovarala i objašnjavala pa se današnji pojam toliko razlikuje od nje? Odgovor nalazim teško i ne zbog toga jer ga nema već jer ga ne znam objasniti.

I gledam ulice prije. Mase ljudi koji žure istim. Ali sve stižu. Pitam se jesu li znale da ćemo korake ovih ljudi na slici zamijeniti baš mi. Ti i ja. I da će nas raskrsnice spajati, a tuneli razdvajati. Osjećaju li ulice da drugačije hodam kad te se sjećam ili samo puko upijaju moje vibracije cipela koje već treću zimu nosim? Podsjećaju li ih naši koraci na nečije korake prije ili je svaki naš korak autentičan, originalan i nezamjenjiv?

Puno je pitanja, a odgovor znam, ali ga ne želim priznati sebi. Priznat ću ga samo tebi. Onda kad nas raskrsnice opet spoje. Kad tvoja cipela ponovo nagazi moju. Kad budemo žurili i stizali. Jedno drugom.

15/10/2022

I dvadeset i jednu godinu nakon tvoje smrti neki nisu ni svjesni da s tobom dijele rodni grad, dok drugima ga upravo tvoje priče čine još dražim.
Tako da ne brini, sve je isto u Rajvosa i baš onako kako si i ti opisivao. Još uvijek se društvo dijeli na raju i papke, a grad samo kad je derbi. Još uvijek se ljubi po parkovima, svađa po kućama i još uvijek onaj isti sat sa sahat kule kuca. I kucati će. Još dugo.

"Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina." ❤️

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo d...

16/02/2022

Kad ti dosade večernji vozovi

I ove noći, baš kao i svake do sad od početka svoje treće faze života dan ću zaključiti u kafani, uz neku pjesmu koja je nastala kad se nisam ni rodio, žestoko piće za koje ni proizvođač ne zna da se još pije i poneko lice svojih starih poznanika i prijatelja, što iz škole, što sa ulice. I neće mi biti teško da to uradim, jer ni ne razmišljam koliko brzo mi vrijeme prolazi i koliko mi svaki novi dim cigarete skraćuje, a u isto vrijeme i udahnuje život u mene. Više nisam siguran je li to život ili čekanje da se prošlost ponovo dogodi, jesu li to novi dani i trenuci ili su samo reprize jučerašnjeg dana, jer sa istim osjećanjima liježem i budim se evo već treća godina.
I ne zanima ne toliko gdje si, već s kim si i jesi li sretna, sjetiš li se naše gimnazije, sendviča na odmorima i bačenih para na jeftine sokove koje bi nakon prvog gutljaja bacili osjećajući samo hemijske sastave, a nimalo jabuku, breskvu ili neko drugo egzotično voće kojim nas ponude za marku. Možeš misliti kakva sam budala bio, vjerovao sam da u onom tetrapaku stvarno ima ananasa, a u isto vrijeme sam imao osjećaj da mi se proizvođač smije jer sam „popušio fol“ i dao mu marku. I nisam te slušao kad si mi govorila da to nije ananas, jer vjerovao sam drugačije. Pa nekad kad pogledam neki zalutali par koji zađe u našu kafanu kod FIS-a promatram ih krišom i zaključim: „Je*o mater, sve su nam folove pokupili.“

Rekao sam sebi neću dalje od ovog grada i čaršije.Nema tog mjesta na svijetu u koji bih tako s merakom ušao kao u FIS i uzviknuo: „Slađo, daj ono moje, al' požuri u prolazu sam!“. I Slađa bi stvarno zapostavila sve svoje mušterije kojima pravi espresso i poletila da meni naspe čašicu. Znala je da će mi time uljepšati dan. I drag sam ja nekim ljudima, nije da nisam, ali nezgodno mi o tome pričati i uvijek nekako se nađe neka druga tema o kojoj bih pisao, pjevao ili razmišljao i uvijek mi misao ode ka nekom drugom dal' osobi, dal' gradu. Ma ne bih ja mogao kao ti živjeti u Berlinu, meni njihovi vozove previše galame iako su u njima najtiši sistemi za vožnju, prevoze samo formalne stvari, ljudi koji žure na posao i s posla, ljude koji su toliko zauzeti da ne znaju ni doživjeti tu vožnju vozom. Njihovi vozovi ne nosi mir ko naša stara pruga kad prođeš Zovik i na prvom podrhtavanju voza pod tobom znaš da ti se bliži Sarajevo, da ćeš za pola sata moći vidjeti staru raju, piti kahvu i uvlačiti dimove kao da su ti posljednji. Moći ćeš otići roditeljima na mezar a da te niko ne pita što plačeš jer ovdje je to normalno, a hajde ti strancu probaj objasniti da više nema mamine krompiruše i baklave za Bajram nego lutaš po drugim kućama ne bil' našao mir tog dana.

I rekla si da ćeš se vratiti, kad ti dosade vozovi. Kad ti se zgadi komecijalno njemačko pivo. Kad se zaželiš mira. I ja ću ti vjerovati da hoćeš, moleći u sebi da ne budeš kao proizvođač jeftinog soka koji laže ljude da je ananas unutra, moleći da te dočekam baš ovdje gdje sam te prvi put i sreo, u Sarajevu.

03/12/2021

Znam ja i svi koji poznaju ovaj grad da je raji u Sarajevu snijeg najbolji prijatelj. I nije zbog skijanja vikendom, već zbog radnih dana gdje te na putu do posla 'zaliju' najmanje 3 automobila, oklizneš se isto toliko p**a...

Tako sam jednog jutra odlučio poraniti prije svih zaposlenih u firmama i javnim preduzećima da bih ih s mirom mogao gledati kako koračajući kroz nanose snijega koje je sinoć ostavila grtalica, hrabro i prebrzo hodaju do svog posla. Naravno da nakon njihovog prolaska možeš ćuti nekolicinu komentara ovih sporih, što vole polako ali sigurno: 'Ja budale, pa neće ništa propasti ako zakasni minut'.
Petak je. Ljudi veselije idu na posao, a snijeg im, koliko god zime donio, opet ugrije onaj prostor oko srca, pa im drago i jedva čekaju doći do kancelarije jer znaju da ih tamo čeka šolja tople jutarnje kafa, kakva po snijegu i hladnom vremenu svim Sarajlijama predstavlja luksuz.
I vidim, svi koje vidjeh da čekaju zeleno svjetlo na semaforu se izgube u bjelini i krenu u najbrže, ali vjerovatno najiskrenije preispitivanje životnih odluka. I mnogi se osmijehnu kad se upali zeleno, kao da im je prva simpatije rekla 'Volim te' ili kao da idu kod bake na vruć doručak, a ne na posao. Ima i onih što se toliko zamisle da i zaborave na semafor i na zeleno svjetlo, pa moraju čekati naredni val.

I tako posmatrajući ih pitam se koliko mi Sarajlije imamo raspoloženja i verzija sebe, dvije, pet ili deset ili svaki snijeg ovdje donosi novu verziju ljudi i taman da donesem zaključak prekide me Marko, konobar kojeg čitav život znam: 'Jesi gledao sinoć Mančestera?'. Pomislih u sebi: 'Kakav mančester, ne gledam fudbal već 10 godina, gledam samo u Sarajevo, ljude i raju', a odgovaram: 'Ma nisam, gledao film sa ženom i zaspali', ne znajući on da ja ni nemam žene, nit neki servis preko kojeg možeš gledati najnovije filmove. 'E jesi levat', reče mi mudro.

06/09/2021

I ne mogu da te se ne sjetim septembrom.
-----------
Teško mi se odlučiti koje osjećanje u meni budi jesen. Sjetim te se kad prođem Vilsonovim, pa dignem glavu i izgubim se u šarenilu boja koje možeš primjetiti na drveću. Poslije predavanja na fakultetu uvijek bi se voljela vraćati šetalištem, onako polako, čekajući da te, dole do pred kraj ceste uhvati prvi mrak. Pa sve nekako postane posebno, i današnje predavanje, Miljacka i drveće.
A ja, kao najiskusniji detektiv iz starih filmova, stojim na kraju p**a i pokušavam da iz što veće daljine prepoznam tvoj hod, pa te svaki put prepoznam sve dalje i dalje. I smijala si se kad bih ti rekao da, pored još stotine ljudi koji tuda prolaze, čujem baš tvoje korake. A sad, kad stanem na kraj p**a i pogledam u mrak ne vidim ništa i ljudi idalje prolaze dok im lišće puca pod nogama, ali ja ništa ne čujem i bojim se da ne ostanem gluh dovijeka.

02/09/2021

Čovjekov najveći protivnik je vrijeme.

I sve bi on da je vremena. I radio. I stvarao. I volio. Al' malo mu dan, malo sedmica, mjesec, malo mu i godina za sve njegove ideje.

Najteže se osloboditi vremena. Nekad spavaš samo jer je mrak, svi spavaju. Radiš jer je jutro, svi rade. Odmaraš jer je nedjelja, svi odmaraju.
I nećeš da budeš rob vremena, a već jesi, nije te niko ni pitao, a znaš da to ne bi trebao biti. Jer da nije vremena stigao bi i raditi. I stvarati. I voljeti.

I vremena uvijek na pretek, a nikad ga manje nije bilo.

29/08/2021

I dok je Titovom ulicom promet ljudi manji jer je nedjelja, a uz to i kiša i dok svi preziru takve dane, ja kao ja, najviše ih volim.

Znam da ću te danas možda sresti, onako iz daljine, primjetiti tvoj jarko crveni kišobran u gomili onih crnih, ozbiljnih kišobrana. I taj kišobran je meni uvijek nešto govorio o tebi, govorio da imaš ukusa, znaš se istaći pa čak i onda kad je sve tmurno i svi žure kući. Žure da ih sarajevska kiša ne dodatke, žure da nedjelju provedu s djecom tjerajući ih da jedu povrće, jer od sutra opet valja pet dana biti među papirima i sjediti po kancelarijama.
I tako u žurbi mnogi su znali stati, tvoj crveni kišobran i plava haljina su na trenutak razbijali sivilo, a donosili su neko veselo raspoloženje i tako bi se mnogima taj dan vrtila po mislima.

A ja evo već koju godinu tako stojim. Zašto? Ne znam. Možda sam od tebe zaboravio ići dalje ili sam navikao kisnuti pa više ne tražim mjesto ni pod čijim kišobranom. I baš će mi biti krivo ako te danas ne sretnem i ne dobacim, pokušavajući da te nasmijem: "Imaš pogled Lorin Bekol!"