28/08/2023
"U kancelariju je ušao moj otac Husein noseći đugum, nešto malo kahve, šećera i dva fildžana.
Htio je da pijemo kahvu zajedno.
Nešto se baš ne sjećam da sam tad volio i pio kahvu. Znam samo da sam rekao da nisam baš raspoložen i neka on pije.
Ne sjećam se o čemu smo pričali, ali vjerujem da je sve bilo u znaku polaska jedinica prema Ćorkovači i prema položajima gdje će se u jutarnjim satima desiti velika bitka.
To su bili zadnji trenuci, zadnje minute kada sam bio sa svojim ocem. Kada sam s njim razgovarao.
I to je bila kahva koju nisam popio s njim.
Te kahve sam se sjetio mnogo, mnogo p**a... Neću kazati da sam se korio ili ljutio na sebe zbog toga jer znam da je tako moralo biti, ali eto ne mogu se oteti a da ne kažem da bih volio više nego išta na svijetu da sam bar jedan fildžan popio. A nisam.
Selamili smo se. Otišao je. Poslije sam razmišljao i shvatio da nikada prije otac nije došao da pijemo zajedno kahvu.
(...)
Mi imamo naše porodice... Osobe koje volimo i do kojih nam je stalo. Ali, često zaboravimo na to... Često zaboravimo koliko nam je neko važan samo zato što ga imamo i što je uvijek tu kada ga trebamo.
Zaboravljamo da smo okruženi ljudima koji nemaju ono što mnogi smatraju da se podrazumijeva...
Recimo, zamislite samo koliko je djece, sada su to odrasli i porodični ljudi i žene, odraslo a da nikada, nikada nikoga nije zovnulo "Babo... Oče..."
Dvadeset i pet godina, ja nikoga nisam nazvao ocem..."
Sabahuddin Sijamhodžić