11/03/2022
Bosana moja
najljepsa si od najljepsih
najdraza od najdrazih
najplemenitija
od plemenitih
O BOSNI ZA POČETNIKE: SRPSKA MITOLOGIJA O BOSNI
Ja bih vas upitao:
Da li vi mislite da je slučajno i tek tako Bosna bila Banovina i Kraljevina, imala svoju samostalnu Bosansku crkvu i svoj narod Bošnjane/Bošnjake/Bosance ( tako nazivani u svim pisanim izvorima), svoje pismo Bosanicu (bosančicu),svoj jezik Bosanski i bosanske stećke?
Da li je slučajno da dolaskom Osmanlija, koji se ne mogu, baš, pohvaliti bogatim poznavanjem istorije, niti su imali predrasuda za balkanske narode te su im svi bili jednaki: da se sve naziva bosanskim a ništa srpskim ili crnogorskim, iako se današnja Srbija i Crna Gora prve vojno zauzimaju (Užice, Novi Pazar (stara Raška, srce srpstva) bili su 98% islamizirani)?
Da li je slučajno da smo imali Bosanski sandžak (koji zahvata dobar dio Srbije i Crne Gore a ne raški ili srpski ili dukljanski; potom Bosanski pašaluk a nemamo srpski ili crnogorski sandžak i pašaluk (čak je i Beogradski pašaluk falsifikat, naime, to nije bio, bio je samo sandžak a zvao se je Smederevskim)?
Da li je slučajno dolaskom Austrougara Bosna ostala ista i prihvaćena sa istim imenom i srednjevijekovnim granicama (samo još dodaju po prvi put i ime Hercegovinu u naziv države)?
Odgovor može bti samo jedan. A to je da nije!
Dakle, apsurdno je da postoje dvije srpske države, jedna koja se zove Srbija ili Raška i jedna odmah pored nje koja se zove Bosna!?
Da su tamo živjeli Srbi, zvala bi se donja srbija, primorska srbija, crvena srbija... ali bi Srbi svakako ostavili svoj etnonim.
Nema logike, a kad nema logike nije ni moguće. Cijeli taj koncept "srpskih zemalja" je anakron. Do vremena Nemanjića imamo Srbiju i odmah pored nje par drugih srpskih država. Zašto bi Srbi pored Srbije osnovali par država koje ne nose srpsko ime?
Rimski hroničar Herodot (5. st.) prije Hrista, a tako i Plinije stariji poslije u svom radu „Historia naturalis“ ne spominju, niti poznaju Slavene, a kamo li Srbe a kako navodi srpska historiografija!?
-Prvi će ih spomenuti tek krajem 6. st., suvremenik cara Heraklija, bizantski hroničar Prokopije, nazvavši ih Sclabenoima (poslije toga će ih rimljani zvati Sclavenima). On takođe ne spominje Srbe.
-Srbi se prvi put spominju u djelu DAI od cara Porfinogeneta u 10. st., jer im je bio i suvremenik. A smješta ih sa vremenske distance od 350. godina unazad, po predanjima koja su jako upitna, u krajeve koje Porfinogenet nije ni poznavao u ono vrijeme.. Opšteprihvaćeno je da je Porfieogenet jako nepouzdan i netačan povijesni izvor.
Neki srpski historičari spominju Ajnhartove Franačke a***e iz 1822. i 1823.godine. Poznato je da su Nada Klajić i filolog Šimunović naučno opovrgli tvrdnje da su Srbi bili u to vrijeme u Hrvatskoj i Bosni, te da je to srpska zemlja.
Dokazano je da se radilo o gradu Srbu na Uni, a ne o Srbima!
-Bosna se spominje u 10. vijeku u Porfirogenetovom dijelu, u 12. vijeku od strane bizantskog hroničara J. Kinama, 1189.g. u povelji Bana Kulina gdje stoji da je ban bosanski, da je bošnjanin, da govori bosanski jezik, a piše na bosančici.
Original je sačuvan u Dubrovačkoj arhivi. Imate još pregršt sačuvanih povelja od Mateja Ninoslava, preko Stjepana Kotromanića, do Tvrtka I i II.
Dalje, pregršt papinih bula i pisama bosanskih vladara sačuvanih u Rimu.
Imate 66.000 bosanskih stećaka, krstjanskih ili bogumilskih nadgrobnih spomenika sa natpisima na bosančici; Humačka ploču iz 11. Ili 12. st. koja spada među najstarije spomenike pismenosti u Bosni, a pisana je bosanskim jezikom na bosančici. Bila je do 1958. uzidana u pročelje franjevačkog samostana na Humcu pored Ljubuškog, a čuva se u muzeju humskog franjevačkog samostana.
imate bosanski-turski rječnik iz 1631. g. od izvjesnog Mavija.
Spomenju se bule papinske kancelarije iz 12. stoljeća, gdje se spominje da je Bosna srpska zemlja.
Ovako, historičar Vl. Ćorović misli, da su u to doba postojale dvije biskupije u Bosni:: jedna je bila sjeverna, sa Soli i Usorom, a druga centralna, bosanska, koje se spominje od 1076.g.
Rimski papa šalje 1188, dubrovačkom nadbiskupu plašt i potvrđuje stara prava dubrovačke crkve.
U pismu pominje srpsku Bosnu: "regnum Servilie, quod est Bosna" (srpska kraljevina koja je Bosna). To je bilo vrijeme bana Kulina.
Ovo se tumačenje ne može prihvatiti, jer je u suprotnosti s drugim povjesnim izvorima. Papin poslanik Ivan de Casamaris g.1203 izričito tvrdi, da u Bosni postoji samo jedna biskupija, a trebalo bi ih osnovati jos tri ili četiri.
U stvari se radi o ovome: kada je umro barski nadbiskup Ilija, najkasnije početkom g. 1153., Dubrovčani su uspjeli izraditi u Rimu, da papa Anastazije IV (12. VII. 1154.) nije podijelio metropolitanski palij novom barskom biskupu, nego je naredio, da svi dukljanski biskupi priznaju dubrovačkoga nadbiskupa kao svoga metropolita.
Tu naredbu je ponovio i papa Hadrijan IV (5. XII. 1154 - 1. IX. 1159).
Međutim, dukljanski biskupi nisu htjeli znati za to. Vođe pokreta bili su barski i ulcinjski biskup. Nakon neuspješnoga nastojanja, da nepokorne biskupe nagovori na posluh, dubrovački biskup Tribun izopćio je kolovođe pokreta i osobno se zaputio u Italiju papi Aleksandru III, da slomi Dubrovniku protivni pokret.
Četiri dana poslije Božića, dne 29. prosinca 1167., papa je izdao četiri pisma o prijepornom pitanju. U prvom pismu potvrdio je sva prava dubrovačke metropolije s vec utvrđenom formulom: „ scilicet regnum Zachulmie, regnum Servilie ac regnum Tribunie ".
U drugom pismu papa nalaže biskupima pulatskomu, svačkom i drivastskom, te kleru i narodu biskupija: stonske, skadarske i trebinjske, koje su tada bile ispražnjene, da slušaju dubrovačkoga metropolita Tribuna.
Treće pismo upravljeno je svećenstvu i narodu Ulcinja i Bara, u kojemu im papa naređuje, da ne slušaju svoje biskupe, dok se ne pokore metropolitu Tribunu.
Četvrto pismo upućeno je Lazaru, biskupu grada Arbanona u Albaniji, koji je s bizantskoga obreda bio prešao na rimski, pa i njega podlaže dubrovačkoj metropoliji.
Peto pismo od 3. siječnja 1168. upućeno je: " opatima i drugim Latinima, klericima i svjetovnjacima, koji borave u Draču ". Njima papa šalje nadbiskupa Tribuna kao svoga legata i zabranjuje im da podržavaju veze s izopčenim biskupima u Baru i Ulcinju, dok se ne pokore dubrovackom metropolitu.
Dubrovački je, dakle, nadbiskup Tribun ovom prigodom na papinskoj kuriji, koja se tada nalazila u Beneventu, iznio potpunu pobjedu. Papa je o Tribunu imao veoma povoljno mišljenje, kada ga u pismu od 3. I. 1168 zove " čovjekom postenim, i ujedno okretnim i razboritim ". Ali je ta pobjeda bila prolazna i bezuspješna.
Oko g. 1173, naime, nakon smrti neposlušnoga biskupa, barskim je biskupom bio imenovan Zadranim Grgur, da bi taj kao nezainteresirani stranac primirio svećenstvo i narod. Međutim, Barani su brzo pridobili novoga biskupa za misao barske metropolije. Ovaj je počeo za to raditi zakonitim putem preko splitskoga nadbiskupa Rajnera, koji je tada bio stalni papinski legat u Dalmaciji. Ovome je Grgur obećao, da će u Rimu priznati primat splitskoga nadbiskupa nad barskom metropolijom, ako mu pomogne dobiti metropolitanski palij za barsku biskupiju.
Rajner se morao zauzeti za tu stvar, po svoj prilici za posjeta pape Aleksandra III u Zadru 13. ožujka 1177. jer već g. 1178. Grgur nosi naslov barskoga nadbiskupa u kraljevstvu Zahumlju, u kraljevstvu Srbiji i u kraljevstvu Travunji.
Dubrovački izaslanici uvjerili su rimsku kuriju, da je Bosna od vajkada pripadala Dubrovniku, samo što se dosada spominjala u bulama pod imenom u kraljevstvo Srbija - regnum Servilie ".
Da ne bi ubuduće bilo nikakve sumnje ili nesporazuma zbog toga, molili su i ishodili, da se u novoj buli, kojom se imala potvrditi stara prava dubrovačke metropolije, izrazu " regnum Servilie " doda eksplikativna čestica, u kojoj će se jasno reći, da se pod izrazon " kraljevina Srbija " ima razumijevati država bosanska. I tako je nastala nova formula: " regnum Servilie, quod est Bosna - Kraljevstvo Srbije, što je Bosna ".
O tom " diplomatskom " uspjehu Dubrovčana Kr. Draganović primjećuje ovo: "Papinska kancelarija, koja je znala nasjesti i drugim očitijim povjesnim zabludama glede njoj slabo poznatog i uvijek nemirnog Balkana, nasjela je i ovom `nedužnom' tumačenju spretnih Dubrovčana i dala ga uvrstiti na tako neobičan način i u samu papinsku bulu od g. 1187. Kad je jednom formula prodrla u papinsku povelju, ona će se neko vrijeme zadržati u bulama još dvojice Dubrovniku sklonih papa, usprkos toga, da je u opreci i s povjesnim činjenicama i s faktičnim stanjem u tadašnjoj Bosni".
Spomenje se bosanski kralj Stefan Tomaš, odnosno Stjepan, da je do smrti ostao bogumil, a Stefan Kosača odnosno Stjepan se spominje kao pravoslavc.
Međutim, Kosačinu kćerku Katarinu za ženu je uzeo predposljednji bosanski kralj Stjepan Tomaš kako bi s Rimom imao dobre diplomatske odnose. Zato je i razvrgnuo brak s bogumilkom Vojačom koju s Bobovca vraća u grad Studenac u Prozor. Dakle, ako on zbog odnosa s Rimom sklapa valjan katolički brak, onda Kosače ne mogu biti pravoslavci kao ni Kralj Tomaš bogumil.
Znači, po rimokaroličkom obredu je sklopio brak koji mu Papa odobrava i priznaje ga. Sama Katarina kao posljednja bosanska kraljica, da je bila pravoslavka, nakon sramnog pada Bosne pod Osmanlije na prevaru, ne bi pribjegla Rimskom Papi i tamo tražila utočište, već bi ga potražila među patronima svoje konfesije. Uostalom, zar bi pred kraj života zavijestila Bosansko kraljevstvo Papi da nije srcem pripadala toj vjeri i tom svjetonazoru?!
Tek sa dolaskom Osmanlija dolazi do naseljavanja Srba, a ponajviše Vlaha a i Crnogoraca. Tek se tada pojavljuje pravoslavlje u većem obimu u Bosnu.
Naime, do tada je bilo 39 franjevačkih samostana spram samo 4 pravoslavna manastira u istočnoj Hercegovini. Osmanlije su te Vlahe ili Morlake ili Karavlahe koristili kao pomoćne vojnike tzv.vojnuci. Bili su i dobri konjanici te su ih koristili kao laku konjicu u borbama ili pljačkama.
Tako da su ih naselili i u Hrvatsku, u sadašnju Krajinu, gdje su i ostali do današnjih dana. Austrougarska im je sa svojim zakonom „Statutorum Wlachorum“ ili zakon o Vlasima, a ne „zakon o Srbima“!, iz 1630.g. omogućila da se nastane da bi branili tadašnje Austrougarske granice prema Bosni. Ovi doseljenici su se sami nazivali Vlasima ili Hristjanima ili pak bošnjacima u Bosni, sve do dolaska Austrougarske.
Dolaskom Austrougarske ostaje naziv Bošnjaci i ostaje u upotrebi bosanski jezik. Godine 1879. sprovodi se prvi popis stanovništva s tim da se svi popisuju kao Bošnjaci, a razdvajaju se po religiji. Poslije su urađena još dva popisa na isti način 1885.g. i 1895.g. U tom se popisuju svi Bošnjaci ali kao rimokatolici, grkokatolici i muhamedanci.
Spomenuću vam i citirati Garašanina i njegovu "Načertaniju" od 1844, po kojima je Srbija trebala da radi na stvaranju jedne velike jugoslovenske države pod svojim predvodništvom:
„Iz ovog poznanja proističe čerta i temelj srpske politike, da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju. Nova srbska država na jugu podavala bi Evropi sve garancije da će ona biti vrsna i krjepka država. Naročito se treba izvestiti o Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Severnoj Albaniji. U isto vreme nužno je da se tačno poznaje i stanje Slavonije, Hrvatske i Dalmacije a razume se da u ovo spadaju i narodi Srema, Banata i Bačke. Ujedno nužno je i to, da se ne samo svi osnovni zakoni, ustav i sva ustrojenija glavna knjaževstva Srbije u Bosnu i Hercegovinu medu narodom rasprostranjavaju, nego još i to da se za vremena nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi praktično u političeskoj i financijalnoj struci pravlenija, u pravosudiju i javnom nastavleniju obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli. Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.“
Evo se možete uvjeriti da ni on ne spominje Srbe u Bosni, nego ih naziva bošnjacima i da im je zemlja Bosna, i to ni manje ni više nego desetke p**a.
