Virtaona, Draganići 24, Zagreb (2025)

03/11/2024

U Novom Sadu.

E, u Novom Sadu žive neki fantastični ljudi.

Netko će vjerojatno reći da neki fantastični ljudi žive svugdje, a ne samo u Novom Sadu.

No, ovo nije priča o nekim tamo gradovima.

Ovo je priča o Novom Sadu.

I zaslužila je da bude najljepša na svijetu.
Ustvari ne, zaslužila je da bude najlepša na svetu.

Kakav je to šmeker grad.❤️
I kako ti neprimjetno, lopovski zauzme svaku poru iz koje onda tvrdoglavo godinama odbija izaći.

I kako te ponese svojom laloškom energijom i nepogrešivo ispiše osmijeh na zabrinutom licu.

Miriše na svježe pečene kokice, na Dunav i na čežnju.

Na parkove, sladoled i ljubav.

A od svega najviše miriše na Đoleta.🥰🎶

Čuvaj mi Bože Novi Sad🙏
Dovoljno je propatio.
Taj jedan šmeker grad.
I ti njegovi fantastični ljudi.

Ma šta njegovi, ti moji fantastični ljudi.💕

30/10/2024

Svi znamo da postoje mravi.

Jednako kao i bumbari.

Ja sam vam oduvijek bila mrav.

Samo mi reci što trebaš i ja ću ti to isporučiti najbolje što znam.

Ne ono slijepo, bez uživljavanja, bez incijative, ali definitivno bez ambicije da ja budem ta koja će nekome delegirati posao.

Jednom sam kakti dobila unaprijeđenje.

Kakti jer je za mene to zapravo bilo unazađenje lažno predstavljeno kao prilika za rast.

Ja sam na njega odreagirala odbijancem😉 u obliku duuugog, iskrenog i preljubaznog pisma, jednog od onih koja ostavljaju bez riječi.

I upravo zbog tog speechless momenta postala neprijatelj br. 1.

Kasnije sam doznala kako se moj direktor pred kolegama pravdao da je: „eto imao najbolju namjeru, ali ja naprosto nisam kapacitet“.

Ta me „dijagnoza“ još dugo mučila i dandanas kad u nečemu ne uspijem, sjetim je se.

A ne bih trebala.

Jer čovjek je samo rekao istinu.

Zaista nisam kapacitet za:

❎ Taktiku podmuklog utjecaja
❎ Pretvaranje, prenemaganje i muljanje
❎ Maskiranje realnih ugroza
❎ Lažno predstavljanje
❎ Preuzimanje odgovornosti za tuđe propuste

Ali sam očito kapacitet za ostaviti bez teksta.

I najveće majstore igre zvane manipulacija.

Sve do posljednjeg retka.

P.S. Da se razumijemo, pišem ja i za pozitivce😊

28/10/2024

"Tko bi mene čitao?“

Glasio je do prije neki tjedan moj gotovo refleksni odgovor na pitanje zašto ne pokrenem newsletter. Skoro kao da je već bio pripremljen; jednostavno je stajao na usnama, baš kao ono vino u Kalemberovom pjesmuljku.😁

„Ti moraš pisati newsletter, evo ja ću te prva čitati“ bio je protuargument, točno onakav kakav mi je bio potreban. Ali džabe, sve dok sama nisam shvatila da zaista postoje ljudi kojima će ono o čemu pišem biti zanimljivo, vrijedno ili korisno, a u idealnom slučaju sve od navedenog.

Idealist u meni nikad ne spava, to smo već apsolvirali.😉

Tako da znaš, neke ćeš inspirirati, a nekima ćeš doslovno pomoći s odgovorima koje možda nisu ni tražili na nekoj svjesnoj razini, no trebali su ih.
Međutim, ništa od toga nećeš postići ako ne izađeš iz sjene i svoje riječi naprosto ne ponudiš svijetu.

„Danas svi pišu newsletter.“

Istina. Ali danas svi nose i Zarinu pilotsku jaknu s krznom, pa te to nije spriječilo da je kupiš, kaj ne?😉

To što svi pišu newsletter samo govori o tome koliko je on vrijedan alat u promociji tvog brenda, ali i tvojih vlastitih vrijednosti. Osim toga, način na koji ga ti pišeš je samo tvoj, jedinstven, i možeš biti sigurna da ga nitko na svijetu ne bi mogao napisati na identičan način.

„Ne znam o čemu da pišem.“

Ne znam ni ja sve do nekih 10 navečer kada me obično ponese inspiracija.

Piši o susjedi čija ti djeca skaču po glavi ili pohvali ljubaznu prodavačicu koja ti je popravila dan.

Prepričaj zabavni događaj s posla, a nitko ti neće zamjeriti ni ako malo opleteš po bivšem šefu. Pod uvjetom da ti on naravno nije na subscribe listi.😊

Ili podijeli stručne savjete i rezultate svog rada kako bi pokazala svoju vrijednost i profesionalnost.

Stvori to jedno samo svoje, sigurno mjesto za povezivanje s tvojim ljudima.

Vjeruj mi, pitat ćeš se što li sam, pobogu, čekala do sad.

P.S. Ako ti treba dodatna inspiracija, tu sam. A za sve ostalo u vezi newslettera, obrati se dami za koju mi polako ponestaje superlativa da je onako kako zaslužuje opišem, Dragana Repac 💕

P.P.S. A u slučaju da se nekim volšebnim spletom okolnosti na moj još nisi prijavila, link za prijavu je tamo gdje kužisti kažu da treba biti; u prvom komentaru.🎉

27/10/2024

Kod nas doma nije bilo zabrana.

Osim što je izvjesno vrijeme zabranjen bio glagol „kupiti“.

I naravno, njegova realizacija😊

Navodno smo sestra i ja po cijele dane kokodakale: „E, mama, a hoćeš ti meni kupiti“ dok žena nije dekretom ukinula i samu pomisao na kupnju.

30 i nešto godina kasnije.

Na dnevnoj bazi.

"Ti meni, mama, MORAŠ kupiti."

Nema greške, avanzovalo se😉

Znači:

Ne moram.

Ne moraš.

Ne mora.

Ništa sem znati upotrijebiti prave riječi.

I platiti porez, of kors, ali s tim ne mogu pomoći😉

25/10/2024

Mjesto radnje: Granični prijelaz Bosanska Gradiška

Vrijeme radnje: Subota, 17h

Glavne uloge: Granični policajac Republike Srpske i moja malenkost

On: "Ooo, vi ste nešto jako sretni danas."

Ja: "Uvijek, ne samo danas."

On: "Jeste, jeste, mora da je neki dečko u pitanju."

Ja: "Pa zapravo baš suprotno. Sretna sam što ga nema." (da jel'te malo rasplamsam žar)😉

I tako unedogled.

Ma vidi, čiča, sve je to naoko beskrajno simpatično i ja razumijem da ti dolaziš iz doba kad se pogrešno smatralo da ženu može usrećiti jedino muškarac, ali dže mene nađe da mi proturaš priču o toj nekompletnosti.

Da ti samo znaš koliko toga mene usrećuje prije negoli dečko. I koliko moja sreća zapravo ne ovisi ni o kome osim meni samoj.

Ali hvala ti, znaš. Jer da bi bio neki dečko, najprije mora biti neka djevojka.

A ne baba devojka😊

P.S. Pišem za sve generacije

Šifra: Kompletna

24/10/2024

Mene ne zanima
kako se zoveš,
niti odakle su tvoji.

Što si studirao.
I jesi li uopće.

S kim piješ kavu.
Pivo, konjak, štok😉

I trčiš li po nasipu ili Sljemenu.
Marjanu, Kamačniku ili Velebitu.
Zlatiboru, Viševniku ili Trebeviću.

Koliko jezika govoriš i koje knjige čitaš.
I čitaš li uopće.
Koliko imaš followera.
Edukacija, certifikata i klijenata.

Jedino što mene zanima

Jest

Kakav si prema djeci.
Životinjama.
Starijima.

Ma kakav si prema svima.

I da li
Pozdravljaš
Pridržiš
Pružiš

Osmijehneš li se
Zagrliš li
Razumiješ li
Oprostiš li

To ti meni reci.

Ustvari, nemoj mi reći.

To ti meni pokaži.

A za sve ostalo ćemo lako.

P.S. Lako, ali ne i olako, pišem i o vrijednostima tvog brenda.

Šifra: Fluentna

22/10/2024

🎉 Taaaa-daaaa! 🎉

Napokon je lansiran moj newsletter – mjesto gdje dijelim sve ono što (ni)je za društvene mreže!🙈

U njemu ćete pronaći i neke priče koje niste tražili, ali ih definitivno trebate😉, plus pokoji tips & tricks o copywritingu.🖋️✨

Prepričavat ću, pohvaljivati, kritizirati i naravno, pretvarati psovke u stihove.😄

Nema šanse da vam bude dosadno.

Link za prijavu je, kak' se to već šika, u prvom komentaru.

18/10/2024

"Recite im vi."

Za one koji ne znaju, odgovorio je tadašnjoj miliciji prije točno 35 godina Mladen Bodalec, frontmen „Prljavog kazališta“, na zahtjev da prekinu koncert.

Radilo se o najvećem glazbenom spektaklu u tadašnjoj državi, na kojem su Prljavci okupili gotovo 300 000 ljudi i time ušli u povijest kao jedini glazbenici kojima je to uspjelo, istodobno predstavljajući simbol otpora sistemu i želje za promjenom.

Bodalčeva pjesma „Mojoj majci“, iako doslovno posvećena majci, postala je svojevrsna himna Hrvatske, a koncert je dobio naziv „Zabranjeni koncert“.

Sjećam se, slušali smo ih s balkona, iznad vreve i energije mase koja nije htjela stati. Bilo je nešto nevjerojatno u zraku, u tom kolektivnom osjećaju slobode koja je dolazila unatoč svakoj zabrani.

U "spitki" okrenutoj na narančastu stranu, do ušiju zaljubljena u Bodaleca i paralizirana od sreće što sam dio takve velike priče. Već na trećoj pjesmi mogla sam samo šaptati, što je bila velika tragedija jer je u planu bilo deranje na najjače, i to na koju drugu nego na "Heroj ulice".

Mama me jedva pustila, a tati nismo ni rekli.
Jer što zna dijete što znači „ne smiješ"? Ono samo zna da hoće. I može. Primjenjivo i na odraslu osobu kad joj kažeš "ne talasaj", a primjenjivo i na konkretan događaj.

Svaki pokušaj da se taj koncert prekine samo je još više podgrijavao ionako užarenu atmosferu.
I to nije samo bila stvar tog koncerta. Kroz povijest su se najbolje ideje, najvažniji pokreti i najljepše kreacije rađale upravo iz prkosa.

Zabrane rijetko kad postižu ono što im je namjera. Umjesto toga, potiču ljude da probijaju granice, da misle šire i da se usude više.
Kao da, kad osjetiš da ti je nešto uskraćeno, cijeli tvoj duh krene tražiti način da se oslobodi.

Tako da ti ja danas zabranjujem da imaš inspiraciju, motivaciju i želju da realiziraš sve svoje ideje.

I zabranjujem ti da ti vikend bude baš, baš po tvojoj mjeri.

Šifra: Montgomery Clift😉

12/10/2024

"A ja zaljubila se, maksimalno"❤️

03/10/2024

Ima li idealnijeg dana za prokomentirati rad od ovog današnjeg?

Danas o posebnoj vrsti rada, za koji doduše još uvijek tražim prikladan izraz, pa ću vas zamoliti da mi svakako ostavite prijedloge u komentarima😉

Priča ide ovako:

Prije neki dan, valjda nakon nekog predavanja ili konferencije, komentira jedna tipična balkanska šefika: „Poslovna žena ne bi smjela nositi minice i štikle“.

E, sad, iz teksta nije razvidno misli li ta Miranda Priestly "ne" u kombinaciji ili "ne" niti pojedinačno, no ono što se odmah trebamo zapitati jest misli li ona uopće.

Da ne bi ostalo samo na toj neargumentiranoj izjavi, nastavlja navodeći tisuću zašto, dok realno ne postoji niti jedan jedini suvisli razlog zašto ne.

Pa kaže:

❎ nitko je neće shvaćati ozbiljno
❎ da je nekulturno i neprofesionalno
❎ da će svi buljiti u njezine noge umjesto slušati njezino predavanje

itd, itd.

I kao da ta njezina frustracija nije očita već sama po sebi, dodaje: "I onda će se žaliti kako se muškarci za njom okreću i komentiraju njezin izgled".

Nešto se spominje i neka dobna granica, ali ja sam dovoljno šokirana malicioznošću cijele izjave da mi je sva dodatna oprema nakeljena uz nju, potpuno isparila iz sjećanja.

Dozvolite da joj se obratim😉

Draga gospođo poduzetnice,

Vjerujem kako uopće niste svjesni, jer svijest je nešto što bi trebalo proraditi prije nego što otvorite usta, koliko je Vaš komentar daleko nadmašio kategoriju neprobavljivog.

On je toliko uvredljiv, nazadan i primitivan da jedva da je smio napustiti okvire Vašeg dnevnog boravka i eventualno prijeći u spavaću sobu, a kamoli izaći na poslovnoj društvenoj mreži.

Ujedno je istodobno i tužan i vječan podsjetnik na geografsko podneblje iz kojeg potičemo i čiji nam pogrešni mindsetovski pipci često jedva dopuštaju da udahnemo, a kamoli da progledamo.

No, usprkos tome, ima tih nas nekih, ne biste vjerovali, kojima nikad nije i neće biti važno što netko nosi na sebi.

Ali će nam zato itekako uvijek biti bitno u što je odjenuo ono u sebi.

I što iz sebe može dati.

I kad se prezentira, ali i kad ne.

Nama je nekima.

SADRŽAJ ispred forme.

UVIJEK.

19/09/2024

Ne, ne ustajem u 5 ujutro.

Ne trčim do 7 i ne sjedam za komp. u 8 nakon što sam pripremila sve za ručak koji ću pristaviti u 10.

Ne slušam po tri mentora dnevno i ne odrađujem odjednom posao za 5 klijenata.

Ne razvozim djecu po slobodnim aktivnostima, a dok su ona na njima, ne jurim u dućan, kod frizera ili u teretanu.

Ne zato što sam lijena, nego zato što racionalno trošim snagu.

Ta nisam više vjeverica😊

Ne živim ni po čijim pravilima.

Ne št**am si vrijeme. Nastojim uživati u njemu.

Koristim male popise i odbijam ih zvati to-do listama. Trudim se obaviti sve s njih, ali nećete vjerovati; ponekad mi se dogodi da nešto prebacim i na idući dan. Pa onda logično nešto s tog drugog dana, na treći. Pripremite lomaču😊

I znate što još radim? Ponekad provjerim informaciju s AI. I ne samo to; ljubazno joj zahvalim kad god se sjetim. Ne mogu si pomoći, imam tu urođenu manu da koristim tu "tešku" riječ "hvala".

Hendlam majstore, avione, kamione.

Dysone, umjetne nokte, piskavice i fasadirano lice.

Muke po digitalizaciji, administrativne zavrzlame i glagole "trebati" i "kupiti".

Nasmijem se svaki put kad u ormaru ugledam onaj jastuk za spavanje na putovanjima, ali ne zato što na njih ne odlazim, nego zato što ga ne mogu koristiti jer (nikad nećete pogoditi😉), ja sam ta koja vozi.

Znam, znam, namijenjen je za vožnju u sredstvima kojima upravlja netko drugi, ali je li to onda putovanje? Ili samo još jedno čim prije nešto.

Moj život se sastoji od puno različitih taskova, ali ja o njima rijetko govorim. A pišem još rjeđe😉

Nemam potrebu razvući transparent na kojem sve to piše. Za mene je sve to naprosto podrazumijevajuće.

I baš zato što je podrazumijevajuće, ne vidim potrebu da ga pretvorim u natjecanje.

Ne trebam trofeje za multitasking koji tek prezirem, niti ovacije za balansiranje života.

Isto kao ni ti, kaj ne?

P.S. Ako je ipak frka s vremenom ili inspiracijom, piši mi da ti napišem. Što god ti prvo bude trebalo💌

P.P.S. E, da, Ima ona jedna, mislim da je Divljanova "Ona radi u rudniku". Baš sam se nekako poistovjetila😊

15/09/2024

"Ivo, nemoj da mi preturaš po stvarima"

"Seko, zašto ona tebe zove Ana, a mene Ivo?"

Ne znam, stvarno ne znam, znam samo da sam bila njezino najmilije.

Tako je otprilike zvučao gotovo svaki sestrin i moj razgovor kod bake.

E, pa, draga bako,
danas bismo slavili tvoj 90-ti.
I borili se s tobom da ostaneš sjediti, a mi da te služimo. Malo za promjenu.

Iva bi otišla do tvog rezedo kredenca prepunog malih ladičica vidjeti postoji li išta što već nije pretražila.
Nekad je tražila, danas baca, a to ti pouzdano znam, ne bi bilo drago.

A ja, ja bih te samo dugo gledala pokušavajući upiti taj tvoj sremački govor. I zapamtiti baš svaku narodnu izreku.

Kad čovjek ode, od svega je najtužnije što s njim ode mudrost. Znanje. Iskustvo.

Duša, kažu.

Duša ode ako si je imao.

Znači od tebe onda ne ostade ništa.

Osim onoga što si u nas utkala za to premalo vremena što nam je dano.

Malo li je?!

13/09/2024

Ima ona neka fora "Što se tiče pripreme za školu, kupila sam dvije flaše džina za prvo polugodište"🤗

Malo je to, sestro, malo.

12/09/2024

Na jednom je logopedskom testu prije par godina,
moja jedinica kći, jedino što nije nekog gazde😉,
na pitanje što je na slici na kojoj se nalaze žlica, vilica i nož,

naprosto odgovorila: "Beštek."

I zgrozila logopeda. "Pa kako ne znaš da književni naziv glasi "pribor za jelo?", rekao joj je.

Dijete ne zna ni što je književni, a za pribor za jelo će tek čuti.

Pod uvjetom da će jesti vani😉

Kad je ispravljam, često mi zna reći da sam prepismena.

Ne postoji prepismenost, mislim si u sebi.

Odbijam vjerovati u nju.

Ali zato fanatično vjerujem u odgovoran izbor riječi.

U izjavi vlasnika jednog poznatog zagrebačkog restorana, koji je uzgred budi rečeno, ujedno i marketinški stručnjak, između ostalog stoji: „Preziremo influencere.“

Vjerujem da je zapravo htio reći da nemaju potrebu za influencerima jer im jako dobro ide zahvaljujući tradiciji ili usmenim preporukama ili Tripadvisoru ili čemu god.

Jer prijezir je nešto što bi trebalo ostati u srednjoj školi.
Jednako kao i pogrešan izbor riječi.

I umjesto da razmišljamo hoćemo li Gazelice, Sambice ili Force.

Možda da se samo češće zapitamo.

Jesu li to riječi koje bismo za sebe željeli čuti.

I želimo li da nas drugi tako tretiraju.

I riječima.

I djelima.

P.S. Pišem biranim riječima. Ili ne pišem uopće.

Šifra: Uviđavna

07/09/2024

Meni se nikad ne bi moglo dogoditi...

Bila je svojedobno tema neobaveznog uredskog razgovora.

Ja kao iz t**a : „Meni bi se sve moglo dogoditi“

U to je vrijeme taman bila aktualna vijest kako je jedan roditelj zaboravio dijete na benzinskoj pumpi.

Pa sam nastavila: „Čak i da zaboravim dijete“.

U vrtiću, u školi, pa čak i na benzinskoj.

Moj kolega se zgrozio.

I naravno s gnušanjem odbacio bilo kakvu mogućnost da zaboravi vlastito dijete.

Njemu se to baš nikada ne bi moglo dogoditi i uopće mu nije jasno kako bi se ikome normalnom moglo.

Vidi, druže.

Ne znam jesi li svjestan, ali čovjeku se s vremena na vrijeme dogodi.

Život.

I ne bi vjerovao, ali hoće taj šmeker povremeno udariti ondje gdje si najslabiji, mamicu mu vidovitu.

Milan je to😉

Hoće kad ti je tijelo prisutno, ali nije i duh.

I kad žuriš.

Ali i kad se osvrćeš.

I kad upireš prstom u druge.

I kad osuđuješ.

Ali i kad ništa od toga ne činiš.

I baš onda kad se najmanje nadaš.

Jer naivno misliš kako si ti ipak igrač malo jači.

I zato mi se mojne zgražavati.

Jer se i tebi, vjeruj mi, kao i svakom živom stvoru, ama baš sve može dogoditi.

P.S. NE pišem za "savršene"

Šifra: Dogodljiva

21/08/2024

Malo je reći da sam još sad pod dojmom.

Jer sinoć smo pričale.

I o pisanju😊

A najviše o klimi koja nam napokon omogućava da budemo što god poželimo biti.

Ili još bolje, tko god poželimo biti.

I kako da taman i da nam neka edukacija, tečaj, usavršavanje ne donese nikakvu poslovnu promjenu, ona nas svakako mijenja.

Nabolje.

Obogaćuje nas.

I osnažuje.

I proširuje nam vidike.

Divanile smo mi i o tome koliko je vrijedno u masi istih biti drugačiji.

I o tome kad miriše na djetinjstvo i o tome što reći susjedima, poštaru i tvojoj mami😉

Kad pitaju kako si se usudila.

I bilo nam je premalo vremena

Za toliko mnogo emocija.

Pa naprosto ne stigoh

Izreći najvažnije.

Da pisati može svatko

Ali osjećati baš i ne.

I da za vas, drage moje💕
uopće nema sumnje da ćete ispisati neke pravo velike priče.

20/08/2024

„U modi nisu više mudante i majice, u modi su prezervativi.“

Tako ili nekako slično glasila je meni najkontroverznija reklama iz mojeg djetinjstva.

Danas je u modi, kaže prodavačica iz Lidla, svađanje s kupcima.

Opa, bato, znači nema više labavo?

Taman kad sam pomislila kako smo poduzeli ama baš sve kako bismo otjerali i posljednjeg naivca koji je od svih zemalja na svijetu odlučio ljetovati baš u našoj, doznajem da još uvijek nismo ispraznili cijel šaržer.

Odoh staviti ručnik pokraj ležaljke na „privatnoj“ plaži.

Nema smisla da budem modno neosviještena.

A vi, kako te?

19/08/2024

Prvi ozbiljniji dečko moje mame silno je želio postati pilot.

No, imao je urođenu, tada neizlječivu manu oka, zbog koje je o karijeri pilota mogao samo sanjati.

Iako su mu s raznih strana nudili različite druge poslove i savjetovali da se ne zanosi neostvarivim snovima, on od svog najvećeg nije želio odustati.

Dugo je i uporno tražio način kako da ispravi svoj vid, istražujući sve moguće opcije koje su u ono doba bile vrlo ograničene, sve dok nije naletio na priručnik s vježbama za oči, ni više ni manje nego na kineskom jeziku.

Nikakav problem, zaključio je. Naučit ću kineski.

Ekipa mu se smijala, izvlačila ga van, na sve mile i nemile načine pokušavala mu dokazati kako to što radi predstavlja ozbiljan gubitak vremena, no dečko s periferije nije se dao smesti.

Naučio je kineski.

Toliko koliko mu je trebalo da razumije pročitano.

Nakon toga je primjenjujući vježbe iz njega, danima, mjesecima, uspio postići savršen vid.

I tako je jednog dana, na oduševljenje gospođe punice, po moju mamu došao u pilotskoj uniformi.

Za ovu je toplu, ljudsku priču zaslužan.

Jedino i isključivo predani rad.

Upornost i dosljednost.

Fokusiranost na cilj.

Neobeshrabrenost preprekama u smislu kritika, mišljenja drugih, početnih neuspjeha ili perioda bez napretka.

Jedna želja.

Jedan cilj.

Kako bi zaista samo nebo bilo granica.

Virtaona