28/12/2024
Maja Cvek:IN MEMORIAM – BRANKA JAGIĆ (15.12. 1945. – 28. 07. 2015.):
IZMEĐU DVA OTKOSA TRAVE/
Kad odu oni koje poštujemo i volimo, kada shvatimo da nikada više nećemo imati priliku za razgovor, savjet, dogovor, šalu, tek tada se javlja spoznaja koliko je život okrutan, a praznina koju za sobom ostavljaju - jednostavno boli.
Jutros, iznenada, sjetih se jedne Brankine rečenice: „Između dva otkosa trave izmigoljio mi je stih, a nisam pri sebi imala tekicu i olovku da zapišem“.
Branka i ja nismo stanovale u istom mjestu, nismo se puno družile i možda mi je baš zato svaki naš susret bio posebno ugodan. Ponekad, kad su to dopuštale obveze, našle bismo se u Zagrebu na „kavici-klafravici“ ili bismo kasno navečer vodile poduže telefonske razgovore.
Intenzivnije smo se počele družiti od 31. susreta hrvatskih zavičajnih književnika – u Križevcima, 2012. godine.
U to je vrijeme Branka oboljela...
S beskrajnim sam divljenjem, ali i pritajenom tugom pratila kako se herojski bori s bolešću, sama, bez životnog suputnika, bez brata i sestre. Zaista, nije bilo lako, budući da se morala brinuti i za devedestgodišnju majku, koja živi u selu Peščeno. Redovito je odlazila k njoj i ostajala na imanju do ponovnog povratka u bolnicu – na kemoterapiju. Kod majke je radila u kući, u vrtu, oko brajde. Sve sama. U toj svojoj borbi bila je nevjerojatno uporna i hrabra, a u razgovorima opuštena, ne dopuštajući drugima da saznaju za njene probleme.
Cijenila sam tu hrabrost i strpljenje, volju za životom, pisanjem, natjecanjima, jer znam da je tako tražila zaborav od krute stvarnosti.
Tek u posljednjim pjesmama mogla sam iščitati sve njene strahove, tjeskobe, bol i prazninu.
No Branka ne bi bila svoja i neponovljiva da se i u tim pjesmama nije dao naslutiti optimizam i borba za život. Do zadnjeg trenutka živjela je njena misao: „Nek boum če i mali žirek/ boum žižek svetla!“
