23/01/2023
DIJELE SE LAŽNE I UMANJENE BROJKE HRVATSKI ŽRTAVA II. SVIJETSKOG RATA OD DOMAĆI NEZNALICA, CRVENI IZDAJICA I BRADTI DUŠMANA U KOJE ČAK I NAVODNI DOMOLJUBI VJERUJU!
Anti-hrvatski elementi kao teški "istoričari" (oni nisu povijetničari) kao Markovina, Jakovina, Goldstein, Klasić te jugo-srpske sluge "hrvatski" filizozofski fakulteta u Zagrebu, Osijeku, Rijeci ili Splitu koji ponavljaju mitomanske jugo-srpske brojke o srpskim "žrtvama" u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, zaboravljaju baš brojke iz srpsko dominirane Kraljevine Jugoslavije iz 1931 godine i srpsko dominirane SFRJ iz 1948 godine o popisu stanovništva.
Popis stanovnika u Jugoslaviji 1931. godine kaže kako je tada Hrvata bilo 6.085.428, a Srba 6.758.499. Popis stanovništva 1948. godine kaže kako je u to vrijeme Hrvata bilo
5.199.770, a Srba 7.783.046. Znači 884.712. manje Hrvata, a skoro milijun više Srba.
Tu se mora još napomenuti, da su na tom popisu iz 1931 godine nema Hrvata iz Istre (osim dijela općine Kastav), grada Zadar, otoka Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te iz grada Rijeke. Ta područja je srpski ministar vanjskih poslova Pašić u Kraljevini Jugoslaviji poklonio Talijanima u Rapalskim ugovoru, koji su potpisali predstavnici Kraljevine SHS i Kraljevine Italije 12. studenog 1920. godine.
Na tim od Kraljevine Jugoslavije Kraljevini Italiji poklonjenim hrvatskim područjima se procjenuje da je živilo oko 350.000 Hrvata.
Znaći da se tim broju od 884.712 nestali Hrvata mora još dodati tih 350.000 Hrvata.
Konačni broj manjka Hrvata između popisa 1931 i 1948 godine je otprilike 1.230.000 Hrvata manje a Srba je bilo više 1.024.547!
Prema njemačkim podatcima u svibanju 1941. godine su na području Nezavisne Države Hrvatske živjeli 150.000 Nijemaca. Nakon II. Svijetskog Rata je preostalo jedva 10.000 Nijemaca.
Pošto su Nijemci u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bili državljani NDH se hrvatskim žrtvama jugo-srpskom teroru i okupaciji mora dodati i broj njemačke nacionalne manjine u NDH.
To znaći da za vrijeme partizanskog i četničkog terora u NDH te okupacijom NDH od strane Jugo-Srba broj hrvatski i njemački žrtava leži kod 1.370.000!
Gdje ste sad teški "istoričari" Markovina, Jakovina, Goldschwein, Klasić, ... kad vaše srpske gazde same u svojim brojkama potvrđuju jugo-srpsku laž?
Zašto ne vjerujete OVIM srpskim brojkama? Pa zna se, jer nema 700.000 - 1.700.000 "stradalih" Srba manje nego skoro milijun Srba više.
Kad ćete konačno postati povjestničari i prestati biti "istoričari"?
Službeni statistički podaci Kraljevine Jugoslavije i njezine nasljednice, SFRJ dokazivaju sljedeće:
U razdoblju od 1921. do 1991. godine, broj Srba u „užoj Srbiji“ (odnosno, Srbiji bez pokrajina) povećan je za preko 100% (sa 2.531.321, na 5.081.766);
U isto vrijeme, u ovom za demografiju vrlo kratkom razdoblju od 70 godina, broj Srba u Jugoslaviji, porastao je za fantastičnih 86,17% (u apsolutnom broju, sa 4.580.775 na
8.528.047);
Broj Srba u promatranom razdoblju, u gotovo svim ostalim republikama i pokrajinama također je uglavnom drastično porastao. U od Hrvatske odcijepljene Bosne i Hercegovine za 65%, u Crnoj Gori za čak 963%, u Vojvodini za 122%, u Makedoniji za 251%, u Sloveniji za 715%, na Kosovu za 235%, a smanjen je samo u Hrvatskoj, i to za 1,5% – što u apsolutnom broju iznosi samo 218, (unatoč ratu i masovnom napuštanju pojedinih krajeva Hrvatske u vrijeme kolonizacije u Vojvodinu i sl.)
(Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.166., tablica 14.).
Srbokomunistička promidžba puna četiri i pol desetljeća probijala je neprestance i napadno uši Hrvatima, tiradama o navodnim ustaškim zločinima, koji su najmanje dvadesetorostruko uvećavani, sa smišljenim ciljem da se hrvatskomu narodu nametne kompleks manje vrijednosti, navodne genocidnosti i krivnje. A o brojnim zločinima nad Hrvatima, počinjenima s četničko-komunističke strane tijekom 1941. godine, nije se mogla s jugokomunističke strane čuti ni jedna riječ, kao ni o uzrocima ustaških odmazdi, što su bile plod neprekidnih srpskih zločina nad Hrvatima: od zločina u Odesi u ljeto 1917., pa do srpskih zločina u travanjskome ratu 1941.
I prije početka travanjskog rata Srbi su nesmiljeno ubijali Hrvate. Božo Raič iz Osmanlija, u okolici Kupresa, nalazio se početkom 1941. na odsluženju vojnoga roka. Kada se doznalo da mu je brat ustaški emigrant, bio je ubijen. Mladoga darovitog hrvatskoga književnika Ivu Kozarčanina ubio je srpski stražar na pločniku, ispred vojarne u Ilici, u Zagrebu, kada se noću, 4. veljače 1941., vraćao kući. Od ruku običnih srpskih seljaka i građana izgubili su živote : 13. veljače 1941. Luka Kolak iz Tihaljine (Hercegovina), oružnik u Kosovskoj Mitrovici, te u veljači 1941. Jerko Tolić iz Puteševice, također oružnik na službi u Srbiji.
Sve hrvatske žrtve, koje su stradale u mjesecu travnju 1941., uglavnom su pripadale mirnomu civilnom pučanstvu; vrlo mali broj ih je poginuo prilikom razoružavanja jugoslavenske vojske, a gotovo nezanemariv je broj stradalih u izravnoj oružanoj borbi. Dosta Hrvata je ubijeno prije 10. travnja 1941., dok hrvatska država nije bila proglašena, i dok je dr. Vladko Maček, kao legitimni predstavnik hrvatskog naroda, bio lojalni član jugoslavenske vlade. Rečeno upravo govori da su onodobni srpski zločini počinjeni iz srpske mržnje prema hrvatskom narodu. Sve do konca travnja 1941., hrvatskom krivicom nije pala ni jedna srpska civilna žrtva, a vojnih osoba srpske nacionalnosti je poginulo samo nekoliko, vlastitom krivicom tijekom pobune u Dinarskoj diviziji.
Hrvatski narod, dakle, nije dao nikakva opravdana razloga za srpske zločine koji su počinjeni nad njim u travnju 1941. i koji će se nastaviti nesmanjenom žestinom, počinjati, ne samo do svršetka 1941, već sve do sloma NDH, te poglavito bezprizorno u grozomornom poraću Drugoga svjetskog rata. Vrlo opširne podatke o hrvatskim civilnim žrtvama u travnju 1941. donosi Ivan Gabelica u svojoj knjizi Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država (Zagreb, 2008.).
Ponovimo ili dodajmo tomu : neutvrđenog nadnevka u travnju 1941. ubijeni su od srpske ruke : na Kosovu Mitar Dubelj iz Kijeva Dola, u okolici Ravna; na Arslanagića mostu, kod Trebinja, Ivan Štironja iz Aladinića kod Stoca, Niko Goluža iz Rotimlje kod Stoca, te Andrija Raguž Gunjinović iz Stoca. Jugoslavenske vlasti ubile su 14. travnja 1941. Ferdinanda Petrilića iz Stoca, koji je kao pričuvni časnik služio vojsku u Jajcu. Smrtni udes pogodio je i Vidu Raguža Marijanovića iz Stoca, koji je kao pričuvni časnik služio jugovojsku u Trebinju. U travnju 1941. pronašli su ga mrtva u rijeci Trebišnjici. Pri pokušaju bijega iz jugoslavenske vojske, 4. travnja, 1941., ubijen je u okolici Skadarskog jezera Ivan Zelić, rodom iz Teskere kod Ljubuškoga. Franjo Dodig iz Zvirića kod Ljubuškoga također je ubijen kao vojnik tijekom travanjskog rata 1941. od srbočetničke zločinačke ruke. Vojnik Ante Mišetić, rodom iz Grabovnika kod Ljubuškoga, 14. travnja 1941., ubijen je kod Skadra. U travnju 1941. četnici su Nikolu Jelčića iz Stubice kod Ljubuškoga, uhitili, mučili i ubili u Goraždu. Također u travnju 1941. četnici su kao jugovojnika mučki umorili u Crnoj Gori Filipa Ereša, rodom iz Radišića kod Ljubuškoga. Na albanskoj granici, prilikom pokušaja bijega iz jugoslavenske vojske, lišen je života 14. travnja 1941. Mijo Gadže, rodom iz Hardomilja kod Ljubuškoga. U Crnoj Gori su ubijeni od četnika dvojica Hrvata iz Hardomilja kod Ljubuškoga: neutvrđenog nadnevka u travnju 1941. ubijen je Jozo Kravić, a 10. travnja 1941. umoren je Pero Boras.
Po zapovijedi srpskog zločinca Baje Stanišića, 13. travnja 1941., u blizini željezničke postaje Petrovići, koja se nalazila, u Crnoj Gori,tik uz granicu s Hercegovinom, pobijeni su svi Hrvati - pripadnici tamošnje pješačke pukovnije. Tih dana, talijanski su časnici u blizini Skadra, pronašli tijela dvaju ubijenih Hrvata : Ilije Delića i hrvatskog vojnika neutvrđenog identiteta. Talijani su kod pokojnika pronašli u džepovima hrvatske trobojnice. Tijekom travnja 1941., u drugim mjestima Kraljevine Jugoslavije, od neutvrđenih srbozločinaca, predhodno nasilno unovačeni u srpsku vojsku, svoje živote su izgubili sljedeći Hrvati: Petar Jukić "Kičić" iz Runovića kod Imotskoga, Jure Prusac "Juka" iz Podrujnice kod Metkovića, Petar Jerković iz Krvavca kod Metkovića i Petar Jerković, također, ali ovaj iz Kule Norinske kod Metkovića. U Mostaru, 13. travnja 1941., stanoviti Crnogorac, poručnik jugoslavenske vojske ispalio je u podnarednika Tikveša tri samokresna naboja. Tikveš je na ulici ostao na mjestu mrtav zbog odbijanja služenja u velikosrpskoj vojsci i osobnih simpatija prema novoproglašenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Benjamina Petrinova, rodom s otoka Ugljana, 14. travnja 1941. u Golubiću kod Knina, kao odbjeglog hrvatskog vojnika, Srbi su ubili iz puške, bajunetom mu izvadili srce, raskomadali ga pa potom zakopali. Na sličan grozomoran način, pri povratku kući iz raspadajuće vojske, Hrvat Nikola Došen, u travnju 1941., rodom iz okolice Gospića, nastradao je u Divoselu, kada su ga lokalni Srbi uhitili te poslije zvjerskog mučenja umorili. U okolici Knina, u travnju 1941., četnici su ubili razvojačenog jugovojnika, Hrvata Milana Lapića, rodom iz okolice Sinja. U vlaku, u blizini Knina, u travnju 1941., razvojačenog hrvatskog vojnika Juru Franića, rodom iz okolice Gračaca, četnici su ubili prilikom napadaja na vlak. Oružnički kaplar Jovo Bulajić, Srbin iz okolice Podravske Slatine, u travnju 1941., nekoliko dana poslije proglašenja NDH, ubio je tijekom službe u oružničkoj postaji kuharicu Jozefinu Plavšek i oružničkog podnarednika Matu Majetića. Spomenuti zločin dogodio se u Tiškovcu kod Donjega Lapca.
Čuvajući od četničkih razaranja mostove na Dravi, u sukobu s četnicima u Osijeku te u Tenji i Čepinu kod Osijeka, 10. i 11. travnja 1941., hrabro su na licu mjesta poginuli : Ivan Balaž, Miroslav Exinger i Zvonimir Bunek. Istom prilikom smrtno su ranjeni sljedeći Hrvati : Ivan Angebrandt, Marko Marić i Ivan Ribarić. U Ludbregu, 10. travnja 1941., srpski su vojnici, prilikom rušenja mosta preko rijeke Bednje, ubili Pavla Fotaka. Dan prije toga, 9. travnja 1941.,u obrani Virja kod Đurđevca od napadaja srpskih vojnika i četnika poginuli su Đuro Nožar i Petar Ciganović. Od srpskih vojnika u Bosanskom je Brodu 11. travnja 1941. ubijen Jozo Marić te još troje Hrvata. Istoga nadnevka u Banjoj Luci ubijen je od četnika radnik Salih Gazić.
Srpski pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske, u savezu sa četnicima., tijekom travanjskog rata, 1941., pobili su u Makedoniji i Srbiji sedamdeset Hrvata : časnika, dočasnika i vojnika. U razdoblju od 7. do 14. travnja 1941. desetci i desetci nedužnih Hrvata mučki je ubijeno od zločinačke četničke ruke : u okolici Bjelovara, Doboju, Srijemskoj Mitrovici te navlastito u selima oko Mostara i Čapljine, kada su, uz nesmiljena umorstva, paljene hrvatske kuće. Primjerice, 8. travnja 1941., srpski oružnici u Bjelovaru su ubili Ivana Haniša i još jednog vojnika neutvrđenog imena, te trojicu teško ranili, uhitili, mlatili kundacima i naposljetku ostavili bez liječničke pomoći. Istoga dana, braća Margaretići, u Gudovcu kod Bjelovara, ubili su iz zasjede dva hrvatska vojnika koji 8U se vraćali kućama. Na planini Prologu, 10. travnja 1941., ubijen je dr. Milan Luetić. Dva dana prije toga, 8. travnja 1941., lugar Despinić, s dvadeset četnika, napada hrvatske straže, pri čemu pogiba dosta Hrvata, ali i gotovo svi četnički napadači. Sutradan, 9. travnja 1941., u rubnom dijelu Bjelovara, od srpskih časnika na straži su ubijeni Đuro Matijašić i malodobni gimnazijalac Milan Baćani. Istodobno, četnici i srpski vojnici činili su grozne zločine nad nenaoružanim hrvatskim stanovništvom Bjelovara i okolice.
U širemu obćinstvu se navlastito spominje masakriranje jedanaest hrvatskih seljaka, 10. travnja 1941., u bjelovarskim selima Kapeli te Donjim, Srednjim i Gornjim Mostima. Prema podatcima Predstojništva gradskog redarstva u Bjelovaru što ih je ono 30. travnja 1941. dostavilo Ministarstvu vanjskih poslova NDH, na bjelovarskom području od 9. do 29. travnja 1941. od srpske ruke je ubijeno dvadesetosam osoba, koje su, osim dvojice, navedene imenom i prezimenom. Međutim, taj popis je i nepodpun i u nekojim pojedinostima netočan. Naime, Ivan Haniš i njegov sudrug nisu poginuli 9. travnja, već 8. travnja 1941., a kao žrtve iz rečenog redarstvenog popisa izostavljene su sljedeće žrtve srpskog zločina, vojne osobe : Milan Devčić (ubijen 8. travnja 1941.), Vjenceslav Pohunek (umro teško ranjen 10. travnja u bjelovarskoj bolnici), Ivan Novaček (umro teško ranjen 14. travnja u bjelovarskoj bolnici), Dragutin Farkaš i Dragutin Torkoš (obojica teško ranjeni umrli 23. travnja 1941. u bjelovarskoj bolnici).
Osim toga, ni popis masakriranih seljaka u Kapeli i Mostima nije podpun, jer su iz popisa izostavljene dvije žrtve srpskog zločina: Ivan Blažeković i Stjepan Ružman. Srpski su vojnici, 9. travnja 1941., u Rovišću kod Bjelovara, ubili Milicu Prelec. Sutradan, 9. travnja 1941., četnici su u šumi Bedenik umorili Melkiora Novaka, a 25. travnja 1941., ubijen je u Pavlovcu, također kod Bjelovara, Stjepan Žegarac. Pak, 9. travnja 1941., u selu Kapeli kod Bjelovara, srbijanski poručnik Hergović počinio je nesmiljeni, grozomoran zločin, rasporio je utrobu hrvatske seljanke Mande Filipović i izvadio iz nje dijete od šest mjeseci. Srpski vojnici i četnici, do svršetka mjeseca travnja 1941., samo na bjelovarskom području, umorili su četrdesetak osoba, a kako se istraživanja nastavljaju, broj žrtava srpskih zločina mogao bi biti još veći.
U sukobu sa srpskim vojnicima, 10. travnja 1941., poginuli su Josip Burazin, Ivan Šamija i Marko Burazin, a istoga nadnevka u Crikvenici, tri časnika jugoslavenske kraljevske vojske ubili su Petra Kvaternika (brata Slavka Kvaternika) i pričuvnog nadporučnika Slavka Pipinića te ranili Josipa Cara. Istoga dana u Srijemskoj Mitrovici četnici su izvadili srce hrvatskom radniku Ivanu Rajnoviću, pred očima njegove majke. Potom su kanili strijeljati još desetak Hrvata I mjesnoga župnika dr. Franju Račkoga. Nu, od smrti ih je spasio bijeg četnika uslijed iznenadnog dolaska Nijemaca. Četnici su i u samom Zagrebu, 10. travnja 1941., ubili nekoliko hrvatskih vojnika! U Mostaru, 11. travnja 1941., uz još nekoliko hrvatskih domoljuba, od srbijanske zločinačke ruke smrtno je stradao Zvonko Primorac. Istoga nadnevka, uz još nekoliko hrvatskih rodoljuba, u sukobu sa četnicima u Doboju je poginuo Alija Salihkadić U Hercegovini su uslijedili još grozomorniji dani, kada su četnički odjeli jugoslavenske kraljevske vojske, 13., 14. i 15. travnja 1941., napali hrvatsko stanovništvo u Čapljini i okolici Mostara (sela Cim i Iliće), pri čemu su neizostavno uništavali hrvatske domove i gospodarske objekte topovskim hitcima i zapaljivim bombama. Istodobno su klali hrvatsko stanovništvo, koje nije uspjelo izbjeći četničkom nožu. Zapaljeno je osamdeset pet hrvatskih domova. Uz četničku lozinku: - Kolji sve po redu! - polučak krvavoga četničkog pira bio je dvadeset petoro umorenih Hrvata I Hrvatica, medju kojima su bile cijele obitelji Marka i Frane Vege iz Struge, uključujući i nemoćnu djecu. Osim njih, izmedju 11. i 15. travnja 1941., četnici i srpski vojnici u Mostaru i okolici ubili su : Juru Zeleniku, Stanka Lasića, Ivana Cvitkovića, Lucu Mustapić, Zejnu Duranović i njezina sina te Ivana Bevandu. Braneći Stolac od četnika, 14. travnja 1941., poginuli su Stanko Šutalo i Petar Štavun. Za vrijeme borbi oko Stoca četnici su ubili Ibru Hasića dok je čuvao stoku. Već početkom travanjskog rata četnici su u okolici Stoca ubili Stjepana Perića. Na putu izmedju Nevesinja i Gacka, Srbi su 24. travnja 1941. iz puške ubili Muju Bauka te ga potom sasjekli noževima na komade.
O onodobnim srbočetničkim zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom postoje neprijeporne isprave, napose one objelodanjene u "Sivoj knjizi Ministarstva vanjskih poslova NDH" (Zagreb, 1942.) te u knjizi "Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića" (Beograd, 1946.). Osim rečenoga, u "Glasu Koncila", od 15. lipnja 1983., onodobni mostarsko-duvanjski biskup mons. dr. Petar Čule je izjavio: "Srbi su prvi započeli s jamama u Hercegovini".
Bombama iz zraka, 12. travnja 1941., jugoslavenski zrakoplovi su napali Donje Vinjane kod Imotskoga. Tada su ubijeni : Ivan Bušić, Jakov Bušić (dijete od devet godina), Mate Bušić i Stipan Bušić. Sutradan, 13. travnja 1941., zrakoplovi su zasuli bombama Ljubuški te ubili tri civilne osobe : Nikolu Paradžika, Stanka Šarca i Stanka Vukojevića. U združenom srbočetničkom napadaju sa zemlje i iz zraka, u travnju 1941., u Požegi je ubijeno osam nevinih osoba : Jelka Slavina, Franjo Svoboda, Jozefina Svoboda, Marija Buček, Josip Svoboda, Venceslav Šmit, Mato Prepelac, te malodobni sin Mate Prepelca.
Travanjska stradavanja nisu zaobišla ni Podravinu. Prema svjedočenju tamošnjeg župnika Mije Jurića, u Peterancu kod Koprivnice, 9. travnja 1941. srbočetnici su ubili pet osoba. Istoga nadnevka, u drugim dijelovima Podravine, uslijed srpskih zločina život je izgubio Ivan Hampovčan, sutradan mladić i djevojčica u Virovitici i Julijana Horvat iz Kozica, te tijekom travanjskog rata još Mijo Vujić u okolici Podravske Slatine, Đuro Bušleta u okolici Orahovice, a od posljedica ranjavanja kod Varaždina, u zagrebačkoj bolnici je 17. travnja 1941. umro odvjetnik dr. Aleksandar Belobrk. I Slavonija je ima svoje žrtve u travanjskom ratu. Prilikom granatiranja i oštećivanja katedrale u Đakovu, 11. travnja 1941., srpski vojnici su ubili : Pavla Jurkovića, Milana Laboša, te dva hrvatska vojnika neutvrđenog imena i prezimena. U okolici Srijemske Mitrovice ubili su Lazara Barbasovića jer je kao nesvojevoljno unovačeni jugovojnik odbio pucati u nenaoružane ljude. Srbočetnici su kao taoce likvidirali liječnika dr. Pavla Löbla i općinskog službenika Mirka Vinkovića, uz još nekoliko Đakovčana. Valja istaknuti kako su spomenute zločine i granatiranje đakovačke katedrale izvršili Srbi iz Hrvatske!
Već prije 6. travnja 1941. na željezničkoj postaji u Velikoj Kapeli Srbi su okrutno ubili Stjepana Nikšića. Velika Kopanica kod Slavonskog Broda dala je u prvim danima travanjskog rata četiri žrtve : Stjepan Vukovac je zaklan 9. travnja 1941., 11. travnja su umoreni Stjepan Hradtman i Fabijan Vukovac, te 12. travnja 1941. Franjo Kablarić.
Srbočetnici su 11. travnja 1941. iz Starih Mikanovaca kod Vinkovaca pokupili dvadeset talaca Hrvata, potom ih u blizini Orašja, na obali Save, strijeljali. Ustrijelili su i četiri taoca iz Vođinaca kod Vinkovaca. U selu Posavski Podgajci kod Županje, 12. travnja 1941., strijeljali su : Marka Iskrića, Antuna Lucića – Tadijanova, Marka Klarića, Ivu Petrovića sa suprugom, Stipu Matića te Milana Petrovića. Drugi žitelji sela gole živote su morali spašavati bijegom. Antun Šćuka, s hrvatskom zastavom u ruci, 11. travnja 1941., ubijen je kod Valpova iz srbijanske zasjede. Pero Braun, u okolici Županje, strijeljan je 10. travnja 1941. od četnika. U Srijemskoj Mitrovici, 11. travnja 1941., ubijeni su uz već spomenutog stolara Ivana Rajnovića, trgovački pomoćnik Aleksandar Šimun, seljak Mitar Marušić i radnik Vilim Červenjak.
Na samu najveću katoličku svetkovinu, na Uskrs, 13. travnja 1941., u Subotici su četnici iz zasjede kukavički, mučki ubili gimnazijalca Stjepana Tušu.
Tijekom travanjskog rata 1941. i Bosanska Posavina je imala svoje žrtve. Poglavito je stradala Derventa i njezina okolica. Srpski su vojnici 12. travnja 1941. umorili : Peju Matijevića, Jozu Krijana, Niku Principa, Jozu Kljajića, Matu Glavaša, Iliju Kozinu te Anđu Sušić i njezinu šestogodišnju kćer Anicu. Sutradan, 13. travnja 1941., četnici su ubili: Blaža Kovačevića, Stipu Zirduma, Luciju Koljan i njezinu majku Mariju, ženu Jakova Miloša iz Dervente, Šimu Markanovića i Anku Orozović. Jelu Ravlić četnici su smrtno ranili: umrla je nakon što je bespomoćna iskrvarila. Dva dana prije, 11. travnja 1941., srpski kapetan Marušić strpao je u zatvor u Derventi sedam Hrvata, koje su četnici sutradan pobili. Računa se da je u danima nakon proglašenja NDH, u Derventi i njezinoj okolici od srbočetnika stradalo najmanje dvadeset pet Hrvata, uglavnom civila. Već prije toga, u Bosanskom Svilaju blizu Odžaka, 9. travnja 1941: srbočetnici su pobili i smrtno ranili jedanaest osoba. U Doboju, tih travanjskih dana, srpski vojnici su lišili života trojicu Hrvata : jednomu su iskopali oči, drugomu izvadili srce, a trećemu razrezali obraz i odrezali uši. Prema svjedočenju dobojskog župnika dr. Dragutina Kambera, četnici su u Doboju pobili još barem troje Hrvata.
Zločina je bilo i u drugim dijelovima Bosne. Navest ću nekoje. U travnju 1941., u selu Kijevu kod Sanskoga Mosta četnici su ubili četiri seljaka; 14. travnja 1941. Adema Selmana u Kotor Varošu i malodobnog Miju Blaževića u Kiseljaku. Ivanu Bandiću, iz okolice Gornjega Vakufa, tih su dana četnici iskopali oko, potom mu zabili nož u grkljan te mu zadali ukupno trideset tri rane, da bi nesretni čovjek tek sutradan u mukama umro.
Svoje zločinačko lice srbočetnici su pokazali tih dana i u Dalmaciji. Kud god su prolazili, pljačkali su, palili kuće i zatirali ljudske živote. Povlačeći se od Benkovca prema Kninu, srpski vojnici, pripadnici Jadranske divizije, umorili su 12. travnja 1941. u Siveriću kod Drniša, Mariju Bukaricu, dijete od samo šest godina te Maricu Tomić i Boju Šiklić. Istoga dana ubili su Lovru Čavčića, a sutradan, 13. travnja, na Uskrs, srpski vojnici na drniškom mostu ubijaju Josipa Bojčića. Matu Prnjaka, rodom iz okolice Drniša, 30. travnja 1941., iz zasjede su ubili četnici u okolici Knina, dok je nosio gladnoj djeci hranu iz Slavonije. U mjesecu travnju 1941., u Proviću kod Benkovca, četnici su zaklali Šimu Klarića. U planini Risovac, 14. travnja 1941. ubili su Nikolu Matića, rodom iz Vrpolja kod Knina. Tih dana ubili su već spominjanog Benjamina Petrinova, a u prvim danima travanjskog rata 1941. jugoslavenski su oružnici iz zasjede, kod Imotskoga, ubili Ivana Babića iz Runovića. Takodjer u travnju mjesecu četnici su u Delnicama ubili hrvatskog domoljuba Stanislava Polonija, potom sredinom travnja 1941. u Brodu na Kupi u Gorskom kotaru ustaškog povjerenika za Gorski kotar, Antu Polonija, te podkraj travnja iste godine u Dvoru na Uni Srećka Bogadija.
Kod Blagaja u Hercegovini, 5. svibnja 1941., četnici su ubili pet Hrvata. Na čelo srpske pobune protiv mlade hrvatske države stavili su se četnici i komunisti. Rečene protuhrvatske skupine četnika i komunista nastojale su se organizirati na svim područjima Nezavisne Države Hrvatske na kojima su kompaktnije živjeli Srbi, te se međusobno povezali. Tijekom svibnja i lipnja 1941. četnici i komunisti intenziviraju napadaje na hrvatsku državu i njezina nezaštićena dobra te ubijaju nevino civilno stanovništvo. U hrvatskom širem obćinstvu onodobno je poglavito odjeknulo ubojstvo pet članova obitelji Jose Mravunca, među kojima je bilo dvoje malodobne djece. Spomenuti zločin se dogodio u Hrvatskom Blagaju kod Slunja, u noći izmedju 5. i 6. svibnja 1941. godine. Kao uvertira u pobunu Srba, u selu Rankovici kod Ljubinja, već koncem svibnja 1941., ubijen je ustaša Halil Talsman. U istočnoj Hercegovini, 24. lipnja 1941., izbija tzv. četnički Vidovdanski ustanak, koji će prema srpskim izvorima polučiti sto dvadeset tri poginula i dvjesto ranjenih hrvatskih vojnika. Na samom početku Vidovdanske pobune, od četnika su poubijani svi Hrvati u oružničkim postajama : Jasenik, Stepen i Kozanci - u kotaru Gacko. Sutradan, 25. lipnja 1941., četnici ubijaju devet hrvatskih oružnika u postaji Lukavac kod Nevesinja. Hrvatske oružane snage oslobadjaju Nevesinje od četnika 27. lipnja 1941., a 28. lipnja 1941. četnici zaposjedaju Avtovac u istočnoj Hercegovini. Tamo su, nakon trodnevnog oružanog odpora, poklali četrdeset sedam Hrvata te popalili sve kuće u Avtovcu.
I posljednji dan u lipnju 1941. bio je obilježen četničkim zlodjelima. Pod vodstvom popa Momčila Đujića, 30. lipnja 1941., četnici su poubijali više od stotinu Hrvata u okolici Knina i Zadra, a istoga nadnevka vrše pokolje Hrvata u Blažuju te u kotarima Derventa, Varcar Vakuf i Zvornik. Istog dana na Sjetini na Jahorini, pod vodstvom Save Derikonje, zaklali su šezdesetpet civila. U istočnoj Hercegovini, 17. srpnja 1941., četnici ponovno dižu pobunu protiv Nezavisne Države Hrvatske te vrše pokolje u kotaru Ljubinje, u selima Dječ, Orahovica, Fatnica, Bjelan, Sakotići i Plana. Istoga dana četnici vrše pokolje u kotaru Trebinje, u selima : Begovići, Gornji Turani, Donji Turani i Staro Slano. Potom, 26. srpnja 1941., dvije tisuće četnika, na čelu sa zloglasnim koljačem Momčilom Đujićem, vrše pokolje u okolici Knina, u Donjem Erveniku (trideset poklanih Hrvata!) te u Golubićima, Ugarcima i Komitama. Istoga nadnevka, u kotaru Bosansko Grahovo, četnici vrše pokolje u selima : Sarići, Špiranovići, Čuline i Kardumi te pod vodstvom vojvode Zlovođe kolju dvadeset jednoga Hrvata.
Prvi ubijeni katolički svećenik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio je Waldemar Maksimilijan Nestor. Kao svećenik Banjolučke biskupije obnašao je dužnost župnika u Drvaru. Kao drvarski župnik dobio je poziv da u subotu, 26. srpnja 1941., na blagdan Sv. Ane, u Kosovu kod Knina, propovijeda i slavi svetu misu. Stoga je skupa s većom skupinom svojih župljana išao onamo na hodočašće. Poslije svršenih obreda, kninski fratri su mu savjetovali da se ne vraća u Drvar poradi četničke pobune. Nu, župnik župljane nije htio ostaviti nedjeljne svete mise, pa je ranim jutarnjim vlakom krenuo natrag prema Drvaru. Na povratku su četnici presreli vlak, zarobili tristo pedeset hodočasnika i drvarskog župnika, svezali ih te 27. srpnja 1941. pobili kod jame Golubnjače i bacili ih u jamu. Istoga dana od istih bandita stradao je još jedan katolički svećenik: Juraj Gospodnetić, svećenik Banjolučke biskupije i župniku u Bosanskom Grahovu. Nakon što su ga uhitili, četnici su ga svezanog po Grahovu vodili puput medvjeda, grozomorno ga izmasakrirali i u teškim ga mukama umorili nabivši ga i ispekavši na ražnju. Za njegovo posljednje počivalište se ne zna, ali se zna da tzv. antifašisti i danas taj dan slave kao "dan ustanka" koji je započeo masovnim ubojstvima Hrvata i katoličkih svećenika u Drvaru i Bosanskom Grahovu. Tog istog zlosretnog 27. srpnja 1941. novu srpsku pobunu četnici dižu i u okolici Donjeg Lapca. Pobunu su organizirali četnici i komunisti 27. srpnja 1941., a na njegovu čelu su, uz četnike, stajali istaknuti partizanski dužnosnici: Đoko Jovanić, Gojko Polovina, Stojan Matić i drugi komunisti.
Na područjima zahvaćenima pobunom, a to su bila područja u kojima su kompaktnije živjeli Srbi, gotovo potpuno je istrijebljeno ili protjerano hrvatsko pučanstvo. Poubijano je nekoliko tisuća civilnih osoba, a nakon tih zločina četnici i partizani sklopili su 1. listopada 1941. sporazum prema kojemu osnivaju zajednički četničko-partizanski vojni stožer. Sporazum su potpisali s četničke strane Jezdimir Dangić, Sergije Mihailović i Pero Đukanović. U ime partizana potpisnici su bili : Rodoljub Čolaković, Slobodan Princip i Svetozar Vukmanović.
Ni prije ovoga međusrpskog sporazuma, grozomorni zločini nad Hrvatima nisu jenjavali. Dapače! Četnici su 30. srpnja 1941. u Plani zaklali trinaest zarobljenih domobrana, vrše pokolje u zapadnoj Bosni, pa stradaju mjesta : Oblaj, Veliki Sarići, Mali Sarići, Mandići, Korita i Žulji. U duboke jame ubačen je pedeset jedan Hrvat. Dva dana prije Velike Gospe, 13. kolovoza 1941., četnici ubijaju oko tisuću civila u Vlaseničkom kotaru, paleći sela : Močila, Malu Baklelu, Begoviće, Borojeviće, Tariće i druga sela; potom ubijaju svo stanovništvo sela Milići; zatim u kotaru Trebinje, u Starom Slanom, kolju sto trideset Hrvata i spaljuju sedamdeset tri kuće; u Dieču kod Bileće ubijaju sedamdeset osoba te sto civila u Orahovici. Istoga dana stradavaju teško: Sakotići, Prisoj, Bjelan i Fatnica. U Voletovu četnici ubijaju trideset osam oružnika, a u Plani četrdeset dva seljaka bacaju u jamu. U Krupi, istoga nadnevka, udruženi četničko-partizanski banditi ubijaju trideset Hrvata te u Krnjeuši, Vrtočama, Lastvi i Zelinovcu dvjesto civila te pale više od sto pedeset hrvatskih domova. Tada je župnik u Krnjeuši Krešimir Barišić skalpiran i bačen u goruću crkvu. Istoga dana u Prijedoru su izvršeni masovni pokolji civila te u selima : Tavija, Begović Kula, Nikontovići, Glavinići, Lomača, Gornji Turani, Donji Turani i Sarana. Potom su četnici, 6. studenoga 1941., živa razapeli na stablo Juru Mladinu, župnika u Zastoku i skinuli mu truplo poslije tri dana.
U kotaru Rogatica, 25. studenoga 1941., četnici su do temelja spalili sedamdeset jedno selo te poklali tristo ranjenika i bolesnika u rogatičkoj bolnici. Sve stanovnike Međeđe, u istočnoj Bosni, 30. studenoga 1941., četnici su poubijali; u Koritniku su skalpirali dvadeset osoba; mnoge zaklane civile bacili u hladnu Drinu; u Komaju kod Bijele zapalili su sto pedeset kuća i ubili tristo ljudi; u Tuholju su zaklali dvadeset dva civila. Na sam Božić 1941. četnici su u kotarima Foča i Goražde počeli s grozomornim pokoljima čiji je polučak bio sedam tisuća žrtava.
Neprekinuti srpski zločini, kako već naglasih, tijekom obstojnosti velikosrpske Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije nad hrvatskim narodom nastavljeni su i 1941., odmah nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Sličan zločinački scenarij dogodit će se pola stoljeća kasnije u Domovinskom ratu! Prethodni srpski zločini netom nakon uspostavte NDH (više od tristo ubijenih Hrvata!) izazvali su neobuzdanu odmazdu s hrvatske strane.
Prva takva odmazda dogodila se u Gudovcu kod Bjelovara 28. travnja 1941., kad su pale prve civilne srpske žrtve. Hrvatsku odmazdu koju stanoviti kvazi-povjesničari uveličavaju i koriste danas u politikantske svrhe, osudio je onodobno zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. Poduzeta hrvatska osveta za srpske zločine, koji su prvi počinjeni u Bjelovaru, pa su, primjerice, izazvali ustaški revanš - nisu bili utemeljeni izravno ni u jednoj zakonskoj odredbi NDH. U državnom vrhu NDH od početka se nastojala spriječiti svaka samovolja u skladu postupanja sa zakonom. Rečenom u prilog ide Poglavnikova zakonska odredba od 26. 1ipnja 1941., kojom se odredjuje da će "biti stavljen pred prijeki sud svatko, tko bi uopće bilo kada izvršio bilo kakvo nasilje nad životom ili nad imovinom bilo koga državljanina ili pripadnika Nezavisne Države Hrvatske, a svaki član ustaške organizacije ili vojnice, koji bi se sam počinio krivcem takvog kažnjivog djela, bit će smjesta strijeljan po ustaškom sudu."
Spomenuta zakonska odredba nije ostala mrtvo slovo zakona na papiru. Dapače, zbog zločina počinjenih prema Srbima bili su od onodobnih hrvatskih vlasti na temelju osuda prijekog ili pokretnog prijekog suda strijeljani sljedeći Ustaše ili “divlje Ustaše” : 19. ko1ovoza 1941. u Sarajevu Tomo Mileusnić, Janko Ivanković, Ivica Lončarić i Matija Tadić; 3. rujna 1941. u Zagrebu Eugen Guić; 21. rujna 1941. u Zagrebu Smajil Jusić i Ivan Gržanić; 26. rujna 1941. u Mostaru Pero Pažin i Meho Zulić; u jesen 1942. u istočnoj Bosni zastavnik Žižanović; 13. studenog 1942. u Sarajevu Ante Delić i Marko Tomić; u Gospiću su obješeni ustaše Frković i Pavletić radi grabežnog umorstva dviju srpskih starica, sestara Lemaić; u Zagrebu je strijeljan Zvonko Devčić, djelatnik UNS-a, radi umorstva iz koristoljublja židovskoga bračnog para. A njegovi ujaci, sudionici Velebitskog ustanka; stari Ustaše iz prve emigracije, vitez Kruno Devčić i bojnik Ivan Devčić Pivac - nisu ga zbog njegova sramotnog čina htjeli ni posjetiti u zatvoru, a kamo li se zauzeti da ga se spasi od zasluženog smaknuća.
I prva i druga Jugoslavija su bile i ostale tamnica i grobnica za Hrvate – a to samo hrvatski “ljevičari” ne zamjećuju i uporno ignoriraju. Godine 1910. kad je napravljen posljednji popis stanovništva uoči Velikog rata od 1914 – 1918. mnogi krajevi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, istočnom Srijemu i Boki Kotorskoj bili su apsolutno hrvatski , ali su u razdoblju od 1918 – 1991. za doba obje Jugoslavije pretvoreni u srpske ili muslimanske etničke oblasti. To hrvatski “ljevičari” ne žele vidjeti, a srbijanska politička elita, znajući za sve to, uživa u plodovima otimačine hrvatskih zemalja.
Konkretno, Petrovaradin je 1910. godine imao 95% Hrvata, a danas nešto više od stoljeća nakon toga, dva svjetska rata i agresije Srbije na Hrvatsku od 1991 – 1995., Petrovaradin ima samo oko 7% Hrvata, dok je broj Hrvata sa udjelom od 35% u Srijemskim Karlovcima, odnosno 40% u Srijemskoj Kamenici za 105 godina spao na 2%- 3% U Srijemskoj Mitrovici, Rumi, Inđiji, Šidu i Zemunu je 1910. bio podjednak broj Hrvata i Srba. U svim tim mjestima bio je i razmjerno veliki broj Nijemaca i Mađara. U Zemunu su Mađari činili relativnu većinu s nekih 6600 žitelja od ukupno 17000 ljudi u cijelom Zemunu.
Mađara je bilo 4400, Srba 3300, Hrvata 2200. Danas Zemun ima 95% Srba. Time je sve rečeno. Stara Pazova je imala apsolutnu većinu Slovaka evangelika, a bilo je i Nijemaca, Mađara, a najmanje Srba. Danas je tamo 95% Srba. Protjerali su ne samo Nijemce nakon drugog asvjetskog rata, nego i Mađare i Slovake, koji su sa
75% udjela populacije iz 1910. spali na 3% stanovništva 2015. godine. Nijemci i Mađari su protjerivani i iz Mitrovice, Inđije, Šida, Rume, a devedesetih su desetkovani i Hrvati.
U brojkama, najveći progon su doživjeli Hrvati u Šidu, gdje je do 1991. bilo 7000 Hrvata, a danas je ostalo samo 2000 Hrvata. Šid je još 1939. imao blagu hrvatsku većinu, te je zato sporazumom Cvjetković Maček i pripao Banovini Hrvatskoj. Danas Šid ima preko 90% Srba. Godine 1910. cijeli istočni Srijem je imao 42% Srba pravoslavaca, dok su apsolutnu većinu od 58% činili skupa katolički narodi Hrvati, Nijemci, Mađari i Slovaci. Ovih potonjih je bilo i nešto evangelika u Staroj Pazovi i oko nje.
Pojedinačno, Hrvata je u ukupnoj masi populacije bilo 25%, odnosno 108000, a Srba 180000. Danas je ostalo samo nekoliko desetina tisuća Hrvata, a Nijemaca, Mađara i Slovaka ima samo u kategoriji statističke pogreške.
Još veći pogrom Hrvati su u dvije Jugoslavije pretrpjeli u Boki Kotorskoj, nevjesti Jadrana i zaljevu hrvatskih svetaca. Godine 1910. omjer Hrvata katolika i Srba i Crnogoraca pravoslavaca bio je 35% naprema 65%. Ali, iako su Hrvati bili tek nešto više od trećine pučanstva, svi gradovi na obali s iznimkom Risna bili su etnički katolički i hrvatski, a i južnije od Boke Kotorske bilo je hrvatskih naselja popu Budve, Bara i Spiča (danas Sutomora). Jedino je Ulcinj bio i ostao čisto albanski.
U Tivtu je prije stotinu godina bilo 95% Hrvata, u Herceg Novom 70% Hrvata, u Perastu isto 70% Hrvata, a u Kotoru za postotak manje, točno 69% Hrvata. Budva je imala 82% Hrvata, Sutomore 90% Hrvata, a Bar 40% Hrvata. Oko 55% Barana je bilo pravoslavne vjere koje je u pravoslavlje po pisanju akademika Josipa Pečarića koji potječe iz tih krajeva, a danas živi u Zagrebu, preveo 1905. crnogorski kralj Nikola dekretom da se svi imaju “istoga dana pokrstiti u pravoslavnoj crkvi, da bi postali Srbi pravoslavne vjere i dobili nova imena i prezimena.”
Rečeno – učinjeno i tako je hrvatski grad Bar postao srpsko-crnogorska luka na Jadranu još 1905. kad se kralj Nikola sa svojom vojskom spustio niz planinu Rumiju, poviše grada, kako to detaljno opisuje akademik Josip Pečarić. Danas je Tivat sa 95% hrvatskog pučanstva spao na 19% Hrvata u samom gradu, Kotor je sa udjelom od 69% Hrvata sveden na 7,5% Hrvata. U Herceg Novom je od 2 5 – 3% Hrvata, kao i u Baru. U Budvi od nekadašnjih 82% Hrvata sada je tek 0,5 – 1% Hrvata u toj “srpskoj” turističkoj Meki. Sutomore je sa 90% Hrvata za 105 godina progona, asimilacije i ubijanja, (što je bila sudbina i svih ostalih mjesta na Crnogorskom primorju), spalo na samo 0,5% hrvatskog življa. Kako se sve ovo skupa nazivati drugim imenom osim etnocidom uz primjese memoricida tamošnjih ljudi kojima je zabranjeno i pravo na povjesno sjećanje na svoje pretke, a kamoli isticanje nacionalnih obilježja, bilo kad i bilo gdje?!
Posebno poglavlje su Hrvati u Bosni i Hercegovini, koja je kolijevka hrvatske državnosti i jezgro najstarijih hrvatskih kraljevina. Do turske najezde i provale na Balkan u Bosni i Hercegovini su živjeli samo Hrvati. Danas je slika potpuno drugačija. Daleko je više Srba i sada novokomponiranih Bošnjaka – muslimana koji su zanijekali svoje hrvatsko podrijetlo i zanemarili činjenicu da je još uoči drugog svjetskog rata u Skupštini krajevine SHS od 24 zastupnika muslimanske stranke iz Bosne njih 21 izjavio da se izjašnjava Hrvatom islamske vjere.
Svega dva su bila neoprijedeljena a samo je jedan rekao da je bio Turčin. Bio je to Mehmed Spaho, čiji unuk je 90 – tih u Srbiji bio na tragu svog djeda, pa se učlanio u Šešeljevu radikalnu stranku i bio njihov lokalni zastupnik u Loznici gdje je tada živio. U knjizi dr. Jakova Gela “Stanovništvo Bosne i Hercegovine” tiskanoj u travnju 1995. godine, a pohranjenoj u DZS ( Državnom zavodu za statistiku Hrvatske ) nalazi se prikaz uspona i padova stanovništva sve tri glavne vjerske i nacionalne zajednice u BiH od 1910 – 1991. godine.
Dati su i podaci za gradsko stanovništvo 30 reprezentativnih gradova u BiH u periodu od 1910 – 1991. godine.
Godine 1910. Hrvati su imali apsolutnu većinu u Bosanskom Brodu od 58%, u Fojnici 52% Hrvata, u Jajcu 53% Hrvata, Varešu 80% Hrvata i Zavidovićima od 59% Hrvata. Relativnu hrvatsku većinu imali su Bugojno sa 46% Hrvata, Kotor Varoš sa 49% Hrvata, Livno sa 45% Hrvata. Za Sarajevo, Zenicu i Travnik je interesantan detalj da su imali za samo po jedan postotak više Hrvata nego Bošnjaka – muslimana. U Sarajevu je bilo 34% muslimanskog pučanstva, a 33% Hrvata.
Srba je u Sarajevu bilo samo 16% od ukupnog stanovništva. U Zenici je bilo 40% Hrvata i 41% muslimana, a isti omjer katolika i muslimana je zabilježen i u Travniku, znači 41% naprema 40% u korist muslimana. Značajan upliv Hrvata bio je i u gradovima koji nisu imali niti muslimansku, a niti srpsku većinu. Tako je u Banjaluci s relativnom muslimanskom većinom od 43%, bilo i 28% Hrvata i 26% Srba.U Bihaću je bilo 60% muslimana, ali i 28% Hrvata te svega 9% Srba.
U Doboju su muslimani tvorili apsolutnu većinu od 52% stanovnika, slijedili su Hrvati sa 32%, a Srba je bilo samo 10% stanovništva. U Mostaru muslimana je bilo 44%, Srba 28%, a Hrvata 27% stanovništva. U Drvaru, gdje su 27. srpnja združenom akcijom partizani i četnici ubili 2000 Hrvata, još 1910. godine bilo je 40% Hrvata i oko 58% Srba. U Tuzli je bilo 52% muslimana, Hrvata 29%, a Srba 18%. Trebinje je pored 42% muslimana i 39% Srba imalo i 18% Hrvata. U Goraždu je bilo nastanjeno 10% Hrvata, a u Bijeljini 12 % Hrvata, mada se te tri općine smatraju tradicionalno nehrvatskim područjem, ali stari popisi govore nešto drugo.
Sveukupno, bosanski muslimani su od 30 reprezentativnih gradova, bili relativna ili apsolutna većina u Banjaluci, Bihaću, Bijeljini (59%), Bosanskom Novom (63 %), Petrovcu (73 %), Brčkom, gradu, ali ne i opčini Derventa, u Doboju, Foči, Goraždu, Mostaru, Prijedoru, Srebrenici, Trebinju, Tuzli, Višegradu, Zenici i u Zvorniku.. Zbirno, to je 18 gradova. Hrvati su bili apsolutna ili relativna većina u Zavidovićima, Varešu, Livnu, Kotor Varošu, Jajcu, Fojnici, Bugojnu i Bosanskom Brodu. Ukupno, to je osam gradova. Srbi su imali većinu, relativnu ili apsolutnu u Bileći od 48% i Drvaru od 58%.
Godine 1948. muslimani su bili većina u Bihaću, Bijeljini, Bosanskom Novom, Bosanskom Petrovcu, Brčkom, Derventi, Doboju, Foči, Goraždu, Jajcu, Kotor Varošu, Mostaru, Prijedoru, Srebrenici, Tuzli, Višegradu, Zenici i Zvorniku. Hrvatsku većinu nakon drugog svjetskog rata od ovih 30 gradova imali su Zavidovići, Vareš, Travnik, Livno, Fojnica, Bugojno i Bosanski Brod. Srpsku većinu poslije 1948. imali su Sarajevo, Banja Luka, Bileća, Drvar, Trebinje. Zanimljivo, i pored tzv “genocida” Srbi su nakon tog velikog rata preuzeli vodstvo u Sarajevu i Banja Luci!
Danas, poslije rata od 1992. – 1995. u Bosni i Hercegovini situacija izgleda ovako : Muslimani su većina u Sarajevu, Bihaću, Bugojnu, Fojnici, Goraždu, Travniku, Tuzli, Varešu, Zavidovićima i Zenici. Srbi imaju većinu u Zvorniku, Višegradu, Trebinju, Drvaru, Srebrenici, Prijedoru, Kotor Varošu, Foči, Doboju, Derventi, Brčkom, Petrovcu, Bosanskom Novom, Brodu, Bileći, Bijeljini i u Banja Luci, znači u 17 gradova, a 1910. godine držali su samo Bileću i Drvar!
O tome da su Hrvati najveći i jedini pravi stradalnici u Bosni i Hercegovini govore i činjenice da su Hrvati danas od 30 navedenih gradova većina samo u Mostaru, Jajcu (i to je upitno) i u Livnu, a prije 105 godina bilo je osam većinskih hrvatskih gradova, sa još tri grada sa samo 1 – 2% manje od muslimana u Sarajevu, Travniku i u Zenici. Stoga, svatko tko se bavi politikom u Hrvatskoj ili sebe naziva povjesničarom ili znanstvenikom, mora imati na umu ove podatke i dobro ih poznavati.
