Ono što svaku državu krasi jesu svakako tradicionalna jela, pa tako i BiH ima svoje gurmanske blagodati. Šta je to što bosansku kuhinju izdvaja od tradicionalnih jela cijelog svijeta? On kaže da savršenost bosanske kuhinje leži u bogatstvu različitih uticaja, tj. saftu Istoka i Zapada, ukusu Mediterana koji se udomaćio u planinaskim krajevima i, vjerovali ili ne, toj njenoj prilagodljivosti savrem
enim zahtjevima medicine. Lakšić u „Bosanskom kuharu“, na gotovo 500 stranica, s guštom opisuje sve bosanske običaje, navike, zimnice, teferiče, pripremanja jela i daje uputstva za njih, pa čak i za vrstu posuđa u kojem se kuha. Sudeći prema zabilješkama drevnih putopisaca koji su pohodili Bosnu i Hercegovinu, jelovnici su se u to vrijeme obično sastojali od 12 do 24 jela. Možda je toj ljepoti pridonio i način na koji se bosanska hrana priprema. U BiH se zaista uživa u pripremi hrane i pića, te se ljudi njima veoma ozbiljno posvećuju. Hrana se priprema polagano, obroci su obilni, najčešće se sastoje od mesa, mliječnih prerađevina, povrća, a deserti i kafa su nezaobilazni dio rituala jedenja. Tradicionalno kulinarstvo u Bosni i Hercegovini usko je vezano za tursku i grčku kuhinju, a zbog austrijske vladavine u jednom periodu, prisutni su i brojni uticaji iz srednje Evrope. Posebnu radost i zadovoljstvo za goste su meze (to je umjetnost laganog uživanja u jelu, koje uz razgovor i piće potraje po cijeli dan) sa suhim mesom, kobasicama, kajmakom, sirom, ukiseljenim povrćem, domaćim hljebom, pogačama i drugim namirnicama. U bosanskoj kuhinji nema zaprške, ne upotrebljavaju se jaki ljuti začini ili se upotrebljavaju u minimalnim količinama. Bosanska jela su u većini slučajeva lagana, kuhaju se i dinstaju pretežno sa malo vode, pa tako imaju prirodni sok, odnosno umak koji u sebi nema nimalo zaprške. Najčešći začini u bosanskoj kuhinji su biber i crvena mljevena paprika, a orijentalni začini dodaju se u minimalnim količinama. Japrak sarma, šiš ćevap, burek, sirnica, zeljanica, tirit pita, hošaf, nišeste, paluze, gurabija, hurmašica... samo su neka od jela koje se mogu naći na našoj sofri, a neka od jela izdvajamo:
Hljeb
Nema ljepšeg mirisa u bosanskoj kuhinji od mirisa koji se širi dok se u kuhinji peče hljeb, pogače i različita peciva. Gotovo sve seoske i gradske sredine u BiH imale su svoje vlastite recepture i naprosto su se takmičile u postizanju ljepšeg ukusa, ugodnijeg mirisa, mekoći, izgledu... Ipak, prema onome što nam je ostalo zabilježeno iz prohujalog vremena, izgleda da se travnička čaršija posebno isticala, a travnički pekari, kaže jedan izvor, bili su toliko vješti i maštoviti da su pravili čak četrdesetak vrsta hljeba i peciva. U drugim gradovima, izbor je bio znatno manji i kretao se oko brojke 15.
Čimburi
Gotovo da nijedna nacionalna kuhinja u svijetu u svom jelovniku nema toliko različitih vrsta čimbura kao naša. To, kako je svojevremeno zapisao jedan austrijski putopisac, prevazilazi svaku maštu: čimbur sa mladim lukom, sa crvenim lukom, sa bijelim lukom, sa prasom, sa mljevenim mesom, sa suhim mesom, aščiski čimbur, pekarski čimbur, čimbur od koprive/žare, od špinata, čimbur sa rižom, sa zelenom paprikom, tišak-čimbur, i još desetine različitih čimbura spravljali su se u domovima. Čimburom se započinjao svaki obrok, a u mnogim gradskim i seoskim sredinama prethodio je čorbama.
Čorbe
U svakodnevnoj tradicionalnoj ishrani Bosanaca i Hercegovaca, čorbe zauzimaju značajno mjesto. Za razliku od blagih supa, obično se prave jače začinjene, s više masnoće, guste i hranjive, najčešće sa mesom ili sa jačim dodacima, kao što su povrće, tjestenina, jaja i slično. Iako se obavezno jedu uz glavno jelo, prije ili poslije čimbura, čorbe egzistiraju i kao samostalna jela, koja se uzimaju za doručak. Tada se, po pravilu, spravljaju nagusto, od komadića mesa, priređene na mnogobrojne načine: s telećim, goveđim, janjećim ili kokošijim iskosanim mesom, te u obliku ćufteta, flekica, izmiješanim s bamijom i povrćem, tjesteninom i rižom i obavezno začinjenim raznim mirođijama i uzavrelim (ucvrkanim) mladim maslom. Nakon dugih akšamluka, u sitnim jutarnjim satima, jedu se kisele čorbe, kojima se po volji dodaje limunov sok ili prirodno sirće. One imaju funkciju da "regulišu" stomak i, kako kažu akšamlije, da "vrate snagi i osvježe dušu." Pite i buredžici
U našoj tradicionalnoj kuhinji, pite se smatraju prijelaznim jelima i prave se na 1.001 način. Pite se smjenjuju s dolmama, ćevapima i sličnim jelima i neizostavne su u svakodnevnoj ishrani. Mogu biti slane, poluslane, kisele i slatke, a italijanski putopisci i dobronamjernici ih porede sa svojim pizzama. Inače, kako je zabilježio Alija Lakšić, pojam pite u BiH je veoma širok. U nekim krajevima, kao u Gradačcu, pitama nazivaju sve ono što se peče ili samo dopeče u tepsiji, pa tako i rešediju ubrajaju u pite. Iako su najpoznatije burek-pite, sirnice, zeljanice, tikvenice, krompiruše... pite se prave, takoreći, od svega. Čak u nekim krajevima u dolini rijeke Bosne, domaćice prave pitu i od cvijeta bagrema.
Ćevapi
Jelo ćevap, moglo bi se reći, osnova je bh. nacionalne kuhinje kao što su čorbe, čimburi, pite i dolme, i bez njih se ne bi mogao zamisliti nijedan glavni obrok. Spominju se u mnogim ljetopisima (Mula Mustafa Bašeskija pominje ćevap sa vrućom kukuruzom!), hronikama, putopisima domaćih i stranih dobronamjernika, koji su tokom prohujalih stoljeća putovali Bosnom i Hercegovinom.
