https://www.facebook.com/104739212527172/

100laclook, Stolac (2024)

16/10/2023

Zimi u Kupaljama potpuno druga slika. Bimbo bi kafanu preselio u zimski dio, zgradu sa dva staklena zida i jednom prostorijom koja je služila samo za igranje tombole i imala zaseban ulaz. Osim remijaša, koji su bili i redovni tombolaši, u Kupaljama su tada uglavnom bivali i neki drugi ljudi.

Pred početak igre, kad Halil Redžić najavi tombolu, a igrala se tri ili četiri p**a sedmično, nahrupi masa iz kafane i iz čaršije, žureći da zauzmu što bolje mjesto i da dobiju. Svi se nadaju dobitku. Mustafa Španac, koji je među prvima zauzeo poziciju, sa smiješkom ih dočekuje: "Hajde, tuberani! Možete dobiti samo ako se s nekim pobijete."

Bucat iz Šetnice već je kupio tiket s brojevima, gužva ga u ruci i dršće od treme. Šta ako ne dobije danas, a valja imati i koji paru za "anjc" s Turčinom, Milanom Crnogorcem, Milenkom Stolicom i Halilićem Sekretarom. Buha se zbio u ćošu i svađa se s bratom Zilfom, koji ga opominje da ima ženu i djecu, i da mu je prešnije kupiti škembu nego igrati tombole. Za jednim stolom Feha Mešak i Šćepica Filanac, za drugim Sejo i Gaga Pezo, tamo Nešo Grahara i Hamica Pupa. Mišo Raguž viče koliko ga grlo nosi: "Danas će lova u Šetnicu!", onamo Likić Struja galami da se utišaju, sad će početi, a Halil miješa brojeve u platnenoj kesi i viče: "Tišina, počinjemo!"

Sve zanijemi. Mrtva tišina. Halil vadi brojeve: "Dvadeset i jedan! Eto ga, Ture, dobar za anjc!" Turčin šuti, bulji u tiket i odmahuje rukom. Nema broja.

"Musemić! Devet!", nastavlja Halil, pa onda broj po broj. Tiketi se pune, blizu je cinkvina i nervoza raste. "Vadi ga, Halile, ne izvadio ga nikad nego kad pišaš!", viče Halilić Sekretar i mrmosi nešto. "Starac! Devet banki!", mnogi brojevi su imali i svoje drugo ime.

"One ti mujasilom cvale, što ga ne vadiš?!", viče Sejo, misleći, valjda, na Halilove ruke, a već je napola ustao sa stolice. "Evo ga, ženske noge, sedamdeset i sedam!", zahuktao se brojač. "Moja!", viknu Filanac i skoči do stola za isplatu. Šaćir Turković Taske glasno provjeri, isplati cinkvinu,
žamor se brzo utiša i nastavi prema glavnom dobitku, tomboli, kad se pokrije svih petnaest brojeva i kad je dobitak mnogo veći.

"Pedeset i pet, osamdeset i jedan, četrdeset i četiri...", broji Halil, a igrači šute i pokrivaju brojeve što su pročitani. "Dosta! Moja!", viknu Buha iz ćoše, pa krenu prema stolu sa uzdignutim rukom i tiketom, a dršće ko da ga je udarila struja. "Rekao sam ja da je danas Šetnica u formi!", dobacuje Mišo Raguž Baćo, "Biće večeras i škembe i pečenja."

Igra stade. Ču se samo poneki uzdah, poneka prigušena psovka i gužvanje papira. To oni nervozniji iskazuju nezadovoljstvo što nisu dobili. "Otkad čekam osam banki...", govori Španac poluglasno i tužno. "Je li izašlo četeres i tri?", pita Ramo Muce, drugi Buhin brat, iako zna da nije.

"Tišina, molim, kontrolišemo!", viče Taske ozbiljno i odgovorno, uzima od Buhe tiket, čita brojeve, a Halil prati na tabli što stoji pred njim jesu li izašli svi. "Nije bila! Šezdeset i četiri nije izašao", obavještava Taske, a onda nasta pometnja. Penava kleknuo pod sto i traži bačeni listić. Španac pegla svoja dva što ih je zgužvao, Turčin se vrpolji i priprema za nastavak igre, Moša pokazuje Vasi da mu je izašao jedan broj koji mu na listiću nije pokriven... Halil nastavlja brojanje: "Osam, četrnaest, osamdeset i šest, ravno pedeset i devet..."

"Stani! Dosta, gotovo! Moja!", viknu Ture i odjeknu njegov gromoglasan smijeh. Kontrola potvrdi dobitak, komisija izbroja pare, Ture ih jednim potezom ruke zgrabi i strpa u džep, a Buha žalovito šapnu Halilu na uho: "Jesi li mog'o preskoćit šeset i ćetiri?" "Ništa, Buha, ovo je poštena kuća."

Sljedeću tombolu dobi Jovo iz Koštane, pa onda Sejo, pa Moša, pa opet Turčin... Odigra se petnaest i bi gotovo. Onda dobitnici, ona bolja i širokogrudnija raja, časte pićem, pa još jednim, pa još... I tako mnogi zaglave kod Bimbe do kasno u noć. Familija može i čekati.

(Mehmed Dizdar, "Stolac, virtualni zavičaj")

16/10/2023

U "Rječniku bosanskoga jezika" Alije Isakovića uz sljedeće lekseme od slova V do slova Ž stoji napomena da su zabilježeni u stolačkom kraju:

vabiti (zvati, mamiti), vala (uvala, dolina), varenina (varenika), vergati se (peti se), vihojla (1. svrdlo s ručkom, 2. vjetropirasta ženska osoba), vihriti (gledati radoznalo), vlaka (dugačka njiva), vodijer (posuda za belegiju), zabeluhati (odvratiti pažnju), zafrljačiti (baciti), zakartati (zamalterisati), zapahnuti (zavonjati, zasmrdjeti), zauhar (od koristi), zeher (otrov), zvizdan (žega, pripeka), ždula (procijep u stijeni), žeđa (žeđ), ženinstvo (ženino imanje), žuliti (čupkati travu)

15/10/2023

"Žene, ljudi, pogledajte ovo čudo… Sapun koji čisti sve osim prljava obraza... Zejtin, mast, kolomast, krv, znoj, gnoj…", galamio je ulični trgovac na stolačkoj Tepi. Galamio i mamio pozornost kupaca. Ubrzo se stvorila gomila radoznalih i svi su posmatrali to čudo od sapuna. Iz džepa je izvadio ne baš čistu krpu, po njoj nanio nekoliko kapi ulja i prešao sapunom nekoliko p**a preko krpe. Lagano protrljao, vješto sakrio onaj masni dio i, onako odvažno, mahnuo krpom kao maramom. Među prisutnima komešanje i neko reče: "Bogami, očisti on fleku!“

Sad dolazi cijena, pa se onaj opet javlja sa svojim sloganom koji uvijek upali: „Za samo pet banki, naš sapun čisti sve... Zejtin, mast, kolomast….“ Izgledao je otprilike kao Kusturičini junaci - neuredan, neobrijan i neočešljan. Obučen u sako na kocke i sivkaste hlače. On i sve na njemu vapilo je za vodom. Prisutni od čuda nisu ni primjetili nekoliko velikih fleka na njegovom kaputu i hlačama. Izgledalo je da ih ne skida ni kad ide spavati. Tako je dobro radio svoj dio posla da prisutni nisu ni primjetili njegov izgled i neurednost i prodaja je krenula. Gomila sa robom se vidno smanjila. Ide ko halva.

Sve je dobro išlo dok jedna žena iz gomile nije odbrusila: „Allah te smeo, očisti sebe, smrdi trag za tobom... “ Vješto je primio neugodan komentar, smanjio galamu i polagano se počeo pakirati. Na rastanku se obratio masi riječima: „Eto, ljudi, ko ne bude zadovoljan, u narednu subotu vraćam pare.“

Odmah do njega na klimavom stoliću stajao je „rulet“ napravljen od opelove ratkape, ležaja za bicikla i šesnaest čivija okrenutih naopako. Izgledao je dosta dobro i primamljivo jer je na svakoj šesnaestini bilo napisano ime jednog od fudbalskih klubova jugoslavenske lige. Taj rulet je bio dosta lukava naprava i vlasnici su godinama koristili spoznaju da dosta prisutnih navija za Zvezdu i Partizan, a ostali za Velež, Hajduk ili Želju. Ljudi su kockali dosta emotivno i uporno stavljali novac na imena klubova koje vole, a rulet se najčešće zaustavljao na Vardaru, Radničkom ili Rijeci. Ma nije to ni bila kocka već male, sitne i simpatične prevare.

I danas se sjećam legendarnog Laze, vlasnika ruleta, a za njegovo izmokravanje kamenca znalo je pola čaršije. Svakih dvadesetak minuta odlazio bi na vječito neuredni zahod na našoj Tepi. Nakon poduže stanke vraćao bi se suznih očiju i crven u licu: "Uh, majko moja, jedva sam izmokrio kamenac!“

U poslijepodnevnim satima, Lazo i prodavač čudesnog sapuna sjedili bi u restoranu „Ružica“ na Centru i čekali autobuse za svoje pravce. Svoj posao su dobro radili a nikad nisu daleko stizali. Druga polovica šezdesetih i sedamdesete godine prošlog stoljeća bile su i najljepše godine stolačke Tepe. Volim se ponekad prisjetiti svih tih sitnih prevaranata koji su svoje marifetluke koristili u granicama ljudskosti - nikad nisu išli do nečega što bi već bio kriminal i pravo nepoštenje. Njihove sitne prevare su više bile simpatične. Tako su, recimo, kod Omera džidžara i debelog Marjana sve džidže bile presvučene 24-karatnom pozlatom. Svako je znao da lažu, a opet su svi kupovali.

Prošlo je više od četrdeset godina. „Veniš, sredstvo protiv mrlja... pošalji SMS i dobit ćeš 100.000 kuna..." Od reklame do agresije. Iritantno i brutalno. Junaci moje priče sigurno nisu među živima, ali njihov e-pe-pe još živi. Ali više ni blizu simpatičan kao njihov. Oni su, ipak, bili originalni i neponovljivi.

(Husein Gagi Elezović, Stolaclook, 2011.)

12/10/2023

Paprike su s vremenom postale kultno povrće marljivih borojevićkih poljodjelaca. Paprika je od nekadašnje skromne i skoro nezanimljive povrtnice i začinske biljke postala profitabilna poljoprivredna kultura, zahvaljujući kojoj su se mnogi podobro obogatili.

Ipak, trebalo je proći mnogo vremena dok su je Borojevčani prihvatili kao važan sastojak ljudske ishrane i dok su u njoj prepoznali zgodno sredstvo za unosan posao. A kad se to jednom desilo, postala im je možda i najomiljeniji izvor vitamina i dobre zarade. Što bi se ono reklo, bila im je „prioritet“ u odnosu na sve druge vrste povrća. Događa se da se ljudi nekog kraja poistovjete sa izvjesnom biljnom ili životinjskom vrstom te da im se sudbine umnogome isprepletu, pa se više ne zna jesu li ljudi postali poznati i ugledni po biljci ili je biljka postala prepoznatljiva po ljudima. Ta pojava zna biti vrlo zanimljiva i ne odveć česta, a zbiva se kad se na jednom mjestu steknu različite pretpostavke, čiji zbir tvori jedinstven fenomen kao poseban kvalitet, koji zatim postaje zaštitni znak i ljudi i određene biljke.

U ovom slučaju su se stekli i sretno uskladili: osobenost borojevićke zemlje, obilje sunca, blizina vode, ljudska marljivost i prirodna svojstva biljke kojoj su odgovarali upravo takvi uvjeti. Rezultat je bio impresivan: od Trebinja do Prozora i od Neuma do Sarajeva nije ti vrijedilo hvaliti neku drugu papriku, jer svi su već znali da je ona borojevićka ponajbolja. Istina, bila je i najskuplja, ali gdje ćeš za male pare dobiti ono što je najkvalitetnije? A u nastojanju održavanja i poboljšanja kvaliteta svojih paprika, Borojevčani nisu škrtarili ni novčanim ulaganjem u proizvodnju ni svojim trudom i urođenom im inventivnošću.

Najplodnije parcele zemlje rezervisali su baš za paprike, orali ih i obrađivali kako nijedne druge nisu, gnojili ih zrelim stajnjakom, birali najbolja sjemena, gradili rasade po svim agrotehničkim propisima, prekrivali ih staklom ili najlonom, zalijevali, plijevili i tetošili tek iznikle biljčice, tamanili svakojaku gamad da ih ne obrsti, pa ih potom pikirali, tj. presađivali u najlonske kesice napunjene najkvalitetnijim ovčijim đubretom, zatim ih smještali u prostrane svijetle plastenike da presada može nesmetano rasti, pa konačno iznosili na unaprijed pripremljene njive, sadili ih pažljivo i s nadom da će im se uloženi trud isplatiti.

I tek su tad počinjale prave muke. Od tog trenutka pa sve do prve berbe trebalo je predeverati stotinu briga i podnijeti još toliko strahova. Jer nije bilo nimalo lahko proizvesti najbolje paprike u okolici. No, uskoro su čuveni majstori paprikarstva umjesto hiljadu-dvije struka počeli saditi i po dvadesetak hiljada dragocjenih stabljičica. Taj postupak je doista donosio velike pare, ali je odnosio dobri stari način proizvodnje, a s njim i životno spokojstvo. Postepeno se remetio prirodni red stvari, zemlja se prekomjerno izrabljivala i osiromašivala, jer se povećani obim proizvodnje nije mogao održati bez sve veće i neprikladnije upotrebe vještačkog gnojiva,neumjerenog navodnjavanja, primjene herbicida, pesticida itd.Kad se izgubi mjera u ponašanju, izgubi se i zdrav razum, dostojanstvo, a počesto i obraz.

Da li je neki od lakomih ili možda nestašnih i kenjčiluku privrženih Borojevčana, u želji da mu paprike budu teže na vagi, injekcijskom špricom ubrizgavao vodu u njih, ni do danas nije razjašnjeno, ali se o tome svojevremeno uveliko pričalo. Dakako, uz veliku dozu zluradosti i podsmješljivosti, a poznato je i sa čije strane i zašto.

Navodno, taj neko je to tako vješto uradio da se voda otkrila tek po otvaranju paprika, što je, neizbježno, izazvalo bijes prevarenog i zaprepaštenog kupca, a Borojevčanima priskrbilo svakakve ružne pridjeve. Te lopovi, te gulikože, te mangupi, te bezdušni plačkaši i stotinu drugih grdoba i uvreda. Niko od njih nikada nije priznao to nedolično djelo, a kad su im dozlogrdila uporna i stalna provociranja, kobajagi su ukabulili, ali opet na sebi svojstven način: „Pa eto, jest, kad ste već toliko navalili! Jest, sipali smo vodu, ali samo u paprike koje smo prodavali Gačanima i Bilećanima. U njih ionako nema vode, pa smo ih željeli opskrbiti i ićem i pićem. Grehota je da se naše paprike kuhaju nasuho.“

Vjerovatno se ipak radilo o perfidnoj podvali stolačkih dangalaka ili popratskih smutljivaca, jer takvi marifetluci i nepodopštine Borojevčanima nisu nikada dolikovali a niti su im trebali. Dobiti na vagi koje kilo više bio je odveć sitan šićar da bi oni radi njega ulagali svoje poslovično poštenje i mukom stečen renome najboljih proizvođača paprika u okolici. Uostalom, nije to bio ni prvi ni posljednji put da su im zlonamjerni i zavidljivi ahmaci htjeli podvaliti i ocrniti ih u očima neupućena i poštena svijeta. Uvijek su ih panjkali, jer su u svemu bili bolji i imućniji od drugih, a takvi su bili jer su svojski i predano radili i šparali.

Takav je, eto, svijet – mrzi te i olajava, podmeće ti svakakve smicalice, radi ti o glavi i šegači se s tobom, i to samo zato što radiš i imaš. I što je još beternije – postaješ poznat po perfidno smišljenom nevaljalstvu, koje je, i da je istinito, u osnovi beznačajno i zanemarljivo, a zaboravlja ti se svaka vrlina, marljivost i dokazana vještina. Onda ti se dešava ružna i glupa stvar: čim čuju da si s Borojevića, nepovjerljivo te gledaju i podsmješljivo te hakaju: „A vi ste ono u paprike vodu sipali!“ A niko da kaže: „Vi ste nekad najbolje paprike imali!“

Ali šta da se radi, tako je to i inače u životu. Znaju to svi oni čestiti, vrijedni i razumni. Oni drugi samo gledaju gdje će koga poštena i marljiva opanjkati i nareziliti. Borojevčanima to, pak, nije smetalo da rade još više, da vrijedno stiču i privrijeđuju. Paprike su bile tek kamičak u velikom mozaiku njihove povrtlarske preokupacije i avanture.

(Džafer Obradović, "Borojevići, selo uzvjetar")

11/10/2023

U centru grada postoji most koji nema imena - Stočani ga jednostavno nazivaju Ćuprija, štaviše i okolni predio nazivaju Ćuprijom, a za džamiju kažu džamija na Ćupriji. Pored inače vrlo rustikalnog izgleda ovog mosta, mislimo da upravo ovo pomanjkanje svake pobliže oznake rječito govori da je ovo svakako najstariji most u Stocu. Kada je Ćuprija nastala i ko ju je gradio, ne može se reći, no nije isključeno da se radi o srednjovjekovnom objektu, koji je, uz izvjesne adaptacije i povremene veće i manje opravke, izdržao kao vrlo solidan most do naših dana.

Njena rustikalnost i pomanjkanje svakog stilskog detalja, koji bi nas bar donekle orijentirao na neko određeno vrijeme, te činjenica da se radi o najstarijem mostu u veoma starom naselju, dozvoljavaju nam ovakve pretpostavke; dapače, dozvoljena je i dvojba ne počiva li ova građevina na temeljima kakvog rimskog mosta, mada sačuvana gradnja nije ni po čemu rimska.

(Džemal Čelić / Mehmed Mujezinović, "Stari mostovi u Bosni i Hercegovini")

10/10/2023

Naš Mirsad Bubalo nastavlja se prisjećati svojih fudbalskih dogodovština, a ovaj put vodi nas u neka tužna ali i ponosna vremena:

Još jedna fudbalska priča za nezaborav. Riječ je o ratnoj 1994. godini, ali tema je ipak fudbalska. U Blagaju su u to vrijeme, kao izbjeglice, živjeli brojni Stočani. Za vrijeme jednog jednomjesečnog primirja, u Blagaju je organizovan turnir u malom nogometu između brigada Armije Republike Bosne i Hercegovine. Na turniru je učestvovalo petnaestak ekipa koje su predstavljale brigade i druge jedinice 4. Korpusa Armije RBiH.

Nešto malo prije toga, konačno su oslobođeni zatvorenici iz logora Heliodrom, među kojima sam bio i ja. U to vrijeme živio sam baš
u Blagaju, gdje će se i odigrati spomenuti turnir.

Tu, u blagajskoj čaršiji, sreo sam tih dana Hasu Trbonju, inače svog klupskog kolegu iz FK Iskra. Upitao me osjećam li se sposobnim da igram za ekipu 42. brdske brigade, odnosno naše stolačke brigade Bregava, pošto je znao da sam samo desetak dana ranije otpušten iz logora Heliodrom. Zanimalo me ko bi sve zaigrao za našu ekipu, pa mi je odgovorio da su tu Kaplan, Bešo, Muća Obradović, Torlo, Vilogorac i on. Odmah sam pristao, jer želio sam pomoći ekipi naše brigade, a i nakon svega kroz šta se prošlo u logoru, zaželio sam se fudbala kao nekog vida normalnog života.

Na turniru su učestvovale ekipe svih jedinica 4. Korpusa, a za favorite su važili 41. mostarska brigada, brigada Bregava, gatački bataljon Šargan, i blagajska 48. brigada. Na turniru se okupilo nevjerovatno mnogo gledalaca. Ljudi su se bili zaželjeli iole normalnog života, pa se ovaj vojni turnir u Blagaju pretvorio u pravi fudbalski festival.

Što se takmičenja na turniru tiče, brigada Bregava zaigrala je odlično. Pobijedili smo u tri prve utakmice a ja sam vec postigao 7 golova. Moram napomenuti da su na turniru igrali i neki igrači Veleža, ali o tome ćemo nešto kasnije. Uglavnom, plasirali smo se u polufinale, gdje smo za protivnika imali mostarsku 41. brigadu.

Na igralište u Blagaju natiskalo se barem 1000 ljudi. Teška utakmica za nas, jer za Mostarce su, kako rekoh, igrali i neki igrači Veleža. Utakmica je otvorena sa po nekoliko prilika na obje strane, a publika je to nagradila aplauzima. Čorba, Burić, Samir Čolaković, golman Sandžaktar..., Mostarci su bili izuzetno ozbiljna ekipa. Ali, i mi smo stvorili nekoliko šansi, glasno bodreni publikom koja je bila pretežno iz stolačkog kraja, baš kao što su i igrači naše ekipe uglavnom bili prijeratni fudbaleri Iskre.

U drugom poluvremenu postižem pogodak za našu brigadu, i ispostavilo se da je to bio i jedini gol na utakmici. Navijači su bili u ekstazi, a nakon gola i poslije zadnjeg sudijskog zvižduka bilo je čak i rafala iz pušaka. Uglavnom, raja iz našeg kraja oduševljeno je proslavila pobjedu.

Ali, pred nama je još bilo ono glavno - finalna utakmica. A u finalu, susret između stolačke Bregave i gatačkog Šargana. Za Gačane, naravno, igraju uglavnom nekadašnji igrači tamošnje Mladosti, a među njima i nekoliko pravih majstora. Veliko finale zakazano je za 18 sati. Gledalaca još i više nego na prethodnoj utakmici. Mostarci, Stočani, Blagajci, Bijelopoljci, Jablaničani...

Ekipa brigade Bregava odlično je otvorila utakmicu. Nakon jednog pasa Muće Obradovića, postižem gol za ludnicu među našom rajom. To je bio moj osmi pogodak na turniru. Nedugo zatim, ekipa Šargana postiže pogodak za izjednačenje. Utakmica je i završena rezultatom 1:1, pa su se izvodili penali, jer ni nakon produžetaka nije bilo pobjednika.

Moram da kažem da je publika glasno bodrila svako svoju ekipu, ali dominirala je ipak naša. Uglavnom, nakon izvođenja penala pobijedili smo rezultatom 4:3 jer je golman Kaplan odbranio jedan penal. Započelo je veliko slavlje. Pobjednik turnira, brigada Bregava, dobila je trofej, a najbolji trofej u to vrijeme bilo je pečeno janje. Naravno, dobili smo i neki pehar. Bio sam najbolji strelac i izabran sam za igrača turnira.

Treba reći da se upravo u to vrijeme formirala ekipa FK Velež, sastavljena pretežno od igrača sa tog turnira. Tako sam i ja postao jedan od igrača te ratne ekipe FK Velež. Zaigrati za Rođene bilo je ispunjenje mog dječačkog sna.

Upravo te godine FK Velež je ponovo rođen. Rođeni su preporođeni i ponos Hercegovine digao se iz ratnog pepela. Treniralo se u Sjevernom logoru i Vrapčićima. Bio je to početak novog poslijeratnog Veleža. Svima nama bilo je neopisivo zadovoljstvo i čast nositi dres u kojem su nekad igrale mnoge legende našeg fudbala. Svi smo mi bili domaća djeca, oni koji su odrastali sanjajući da jednog dana zaigramo za Rođene. A kako su izgledale te prve utakmice, u nekom od sljedećih tekstova. Do tada, puno sportskih pozdrava!

05/10/2023

U jednom broju lista "Gajret" iz godine 1937. nalazimo opširan izvještaj sa lokalne Gajretove godišnje zabave, iz kojeg saznajemo dosta zanimljivih podataka o ondašnjem Stocu:

22. februara o.g. (drugi dan Kurban-bajrama) mjesni odbor Gajreta u Stocu priredio je svoju godišnju zabavu u svim prostorijama Srpskog doma.

Ovogodišnja Gajretova zabava u Stocu u svakom pogledu spada u prvi red održanih zabava od nazad deset godina u našem mjestu. Odziv publike bio je tako velik da su i sve uzgredne prostorije Srpskog doma bile prepune. Deset dana pred zabavu sve su ulaznice bile rasprodane, te je Mjesni odbor bio u neprilici kako i na koji način će izaći u susret svima onim koji su ulaznice tražili. Prostorije u kojima je zabava davana bile su u mnogome preuređene i udešene za ovu priredbu. Sala je sa svojim dekorom davala svečan izgled.

Zabavu je posjetila gotovo sva elitna stolačka publika, te su u prvim redovima zapaženi sreski načelnik g. Lazić, bivši gradski načelnik g. Kovačević, školski nadzornik g. Ljubović sa gospođom, bivši predsjednik mjesnog odbora Gajreta g. Rizvanbegović i mnogi drugi.

Zabavu su posjetili i mnogi stranci, te je naročito zapaženo prisustvo majora g. Džemidžića sa gospođom, mnogih uglednih Čapljinaca na čelu sa g. Salemom Metiljevićem i g. Avdijom Šarcem. Bilo je prisutno mnogo posjetilaca sa sela a naročito iz Dubrava, koje je predvodio bivši predsjednik opštine iz Aladinića g. O. Balavac.

Zapaženi su predstavnici mnogih mjesnih društava i ustanova kao Prosvjete, Narodne Uzdanice, Čitaonice Sv. Save, Sokola i ostalih. Zabava je počela u 8 i po časova, pozdravim govorom predsjednika Mjesnog odbora Gajreta g. M. Grebiđele.

U svom pozdravom govoru predsjednik g. Grebiđela pozdravlja publiku i zahvaljuje na ogromnom odzivu. Osjeća se zadovoljnim što su prisutni ovom svojom posjetom odali puno i zasluženo priznanje djelu Gajreta, kojega on sa toliko mnogo uspjeha vrši među našim elementom. Navodi da će pored Gajret odatog priznanja s Najvišeg Mjesta za njegov uspješan rad, i ovakav odziv publike na njegovoj večerašnjoj zabavi, svom Gajretovim radnicima u mjestu dati naročitog impulsa i podstreka u budućem radu za Gajret, a s tim za preporod cjelokupnog našeg življa. U daljem svom izlaganju iznosi ideju osnivanja i rada Gajreta od osnivanja do danas, te podvlači da je Gajret toj svojoj ideji i programu ostao nepokolebljivo vjeran. Na koncu se zahvaljuje svima onim koji su u pripremama oko Gajretove zabave uzeli učešća, nastojeći da ista što bolje uspije. Naročito se zahvaljuje gospođici Safiji Filipović, učiteljici, koja je u izvođenju samoga programa uzela učešća, učinivši time veliku uslugu i žrtvu. Konac pozdrava i izlaganja g. predsjednika publika je dočekala sa velikim odobravanjem.

Dalje su se redale dvije deklamacije, koje su izvele učenice ovdašnje Osnovne škole Fahira Rizvanbegović i Vesna Hadžiomerović.

U programu je u nekoliko tačaka, s mnogo uspjeha, nastupila s pjevanjem pjesama gđica Safija Filipović i bila nagrađena sa velikim aplauzom publike i buketom cvijeća od strane Mjesnog odbora. Potom je g. Mitar Bogdanović, učitelj, vrijedni Gajretov radnik i prijatelj, razveselio publiku sa jednim svojim monologom. Iza malog odmora, publici je prikazana jedna slika iz muslimanskog života, za ovu svrhu naročito pripremljena. U ovoj slici je, na drastičan način, prikazan život i poimanje naše sredine, u najbližoj našoj prošlosti, a koje je poimanje nova generacija uspjela da pobije i savlada, upučujuči naš svijet na put progresa i rada. Ovaj mali prikaz izveden je sa Gajretovim diletantima u režiji g. Alije Rizvanbegovića, sa mnogo uspjeha.

U programu kao i kasnijem zabavljanju publike učestvovala je muzika Sokolskog društva iz Stoca, koja je također zadovoljila. Na zabavi, kao i u dane pred zabavu, zapažena je bogata lutrija, koju su skupile vrijedne članice Ženskog mjesnog odbora. Zabava je potrajala do duboko u noć, uz prijatno zabavljanje i pjesmu publike.

Po svemu sudeći, ovogodišnja Gajretova zabava u Stocu nadmašila je i sve priredbe ovakve vrste izvedene u našem mjestu u posljednjih 10 godina, kako smo to i u početku istakli.

03/10/2023

To je stolački Stari grad. Obrastao u bršljan koji ga polako osvaja, uvlači se među njegove kamenove i glođe mu nutrinu, taj silni oklopnik iz krvavog turskog i austrougarskog vremena i zemana kao da nosi u sebi strahove ondašnjeg čovjeka, pobjeđuje ih sam sa sobom, da bi onda nježna, djetinjeg lica stao pred vas noseći samo opomenu: opomenu za čovjeka, za zla što počini, za ratove, za zulume.

To je jedan od najljepših dijelova Stoca. Šta bi sve moglo stati u njegova široka prsa? Nedostaje mu vreva, život, puls sadašnjice, a on ih toliko traži i želi. Rekao bih da vapi za životom.

Kada bi ovdje zaromorili ljudski glasovi, razmišljalo se o životu, pjevale se pjesme, meditiralo, slikao čovjek za uspomenu, bio bi taj naš dragi oklopnik mnogo ljepši i srećniji.

Statički i konstruktivno, svojim volumenima i sitnim otvorima kao sjekirom usječenim u zidu, što stvaraju interesantne plastične kvalitete, ona osvaja zaljubljenika ljepote, ali onaj duhovni naboj, elektricitet duha što napinje njegove okvire u svim smjerovima, to je ono što daje konačnu riječ, što ne da da se zaboravi. I zato tu treba raditi, sačuvati, obnoviti, oživjeti, osadržiti, osmisliti... Baš sada. U ovo vrijeme kada je zaštita čovjekove sredine živa aktuelnost, plamen što liže skoro po svim kontinentima, riječ što udara na usta svakog zdrava čovjeka.
Sačuvati ambijent, okružje u kome živimo, održati kontinuitet: neka našeg pretka, neka živi, nije on za staro gvožđe, pomozimo mu da se snađe u ovom vremenu, da se ovovremeni.

Sjećam se kako je ovdje bilo lijepo one septembarske večeri kada se izvodila „Hasanaginica“. Ta naša „Hasanaginica“, svima dobro poznata, a ovoga p**a nepoznata, izronila je pred nama sa novim kvalitetima i vrijednostima, raširila njedra krcata sadržajima za koje do tada nismo ni znali, ni sanjali, donijela novu dimenziju u poeziju, stremila univerzalnosti umjetnosti. Sve ljepote ovdje su se slile u jedno: poezija, gluma, arhitektura, dizajn, scenografija... Pod vedrim stolačkim nebom pucali su stihovi kao iz kontrapunkta i dugo kolali po staroj tvrđavi, odbijali se čas lijevo čas desno, uvijek noseći sa sobom ono staro, iskonsko traganje za umjetnošću – tom neuhvatljivom niti što stvara najljepše vezove čovječanstva, ponovo pokazujući njenu nesavršenost, dalekost, neuhvatljivost. Svi smo se pretvorili u oči, u velike uši željne da sve to uhvate i registruju u nama, zauvijek.

Koliko je uloga ambijenta, scene, arhitektonskog okvira značila za ovu predstavu ne treba ni govoriti. Jer „Hasanaginicu“ smo svi poznavali, čitali u starim i novim izdanjima, u platnenim i kartonskim koricama, a one večeri porazno smo saznali da je ne poznajemo. Ovdje na tvrđavi trebalo bi raditi u tome smjeru. Raditi na stvaranju ljetne scene, pozornice na kojoj bismo pokušali stvoriti univerzalnu ljepotu. Jer došlo je vrijeme za takvo uopštavanje, vrijeme da svi umjetnici djeluju kao uigran orkestar, a ne da jedan onamo svira, drugi ovdje slika, treći onamo igra u drami, četvrti gradi pozorište strano njegovim akterima. Sinteza u umjetnosti je neophodna i dajemo riječ za takvu djelatnost, ovdje na stolačkoj tvrđavi.

O Dubrovniku, njegovim tvrđavama, Dubrovačkim ljetnim igrama ne treba govoriti. To je već postala meka hodočasnika ljepote. Ali uzmimo Dubrovniku njegove tvrđave, isključimo ih iz života, šta bi ostalo? Ostao bi pust Dubrovnik, pospan grad kao i svi drugi, jednoličan, svakodnevan.

Dubrovačka iskustva ne treba koristiti kao gotovu formulu, već, naprotiv, kao podsticaj: uostalom postoji velika razlika duha i ambijenta, života, običaja, klime, pa je sasvim logična i razlika u ovom tretmanu.

Ima li ljepšeg izazova graditeljima, arhitektima, planerima, od ovoga: Treba prionuti za crtaće stolove, razbistriti stavove u glavama, početi sijevati s linijama po papiru, tvoriti viziju budućeg centra umjetnosti.
Dio grada iz austrijskog perioda je kao stvoren za otvorenu scenu, a smješten je na samom vrhu brda.

Mogla bi se tu amfiteatralno postaviti sjedišta, djelimično riješena i galerijama koje bi bile vezane na mali snek-bar. Konfiguracija terena omogućuje smještanje svih pratećih sadržaja (garderobe, šminkeri, glumci, kulise itd.) u suteren bine, a izdvajanje publike od glumaca i prodaja karata mogli bi se vršiti u malom vjetrobranu – „holu“ na ulazu u tvrđavu. Bina bi trebala biti predmet posebne studije: teren je na ovom mjestu tako dobro izdeniveliran da se može poigrati prostorom, stvoriti neslućeni ugođaj dubine, a sve to popratiti pogodnim formama – artikulatorima prostora. Trebalo bi raditi u pločama, u kamenu, da i materijali podvuku to nebo, tradiciju, dotrajalost krša.
Trebalo bi sve obogatiti zelenim oazama, žuborom vode, nekom fontanom u kojoj bi se kupale „muze umjetnosti“.

U ovakvom prostornom sistemu, uz maštovit dekor scene i efektnu glumu, scenske izvedbe dobile bi jedan novi, viši kvalitet.
Dodamo li tome još i svjetlo, vizuelne efekte bljeska koji su u stanju da razbiju, dematerijalizuju sliku stvarnosti, mogli bismo prisustvovati neviđenom spektaklu – vatrometu glume, poezije, arhitekture, scene, svjetla...

A sve to pokriveno vedrim stolačkim nebom i mirisom stolačkog behara, posuto sitnim fenjerima i nekom raznobojnom, prigušenom svjetlošću.

Prostor oko tvrđave treba riješiti kao veliki park u kome bi poznati umjetnici vajari ostavljali svoje skulpture na dar Stocu, njegovom gostoprimstvu i njegovoj nadasve uzvišenoj ljepoti. Tu neka dobro posluži primjer Aranđelovca, koji se već s pravom može nazvati gradom – skulpturom. Svakog ljeta ovdje borave vajari iz čitavog svijeta, tu stvaraju i uvijek iznova obogaćuju aranđelovački park skulpture.

U drugoj kuli radili bi stolački slikari. Treća je za pjesnike. Četvrta za sjedenje, sa baštom u zelenilu, pršutom, sirom, vinom stolačkim i otvorenim vizurama na grad. Dalje, prodaja suvenira, uspomena na Stolac, sjećanja na univerzalne prostore stare stolačke tvrđave.
Nedavno otvoreni centar umjetnosti „Bobur“ Žorža Pompidua u Parizu ima takav sadržaj, iako su mnogi bili zgranuti čitavim spletom šareno obojenih cijevi i profila koji tvore fasadu. Francuzi su tako vješto spojili sve na jednom mjestu da im treba pozavidjeti. A pošli su ni od šta. Od temelja.

Mi imamo stare stolačke kule. U tvrđavi, na vrhu brda, bila bi pozornica, otvorena svijetu i stihovima, porukama i pridikama, oronula od starosti, plodna od sadržaja.

I sada, kad legnem, kad tvrđava već zaspi, ja želim da ujutro čujem pijuke na njoj, klesanje kamena, stihove. Tad poželim da i sam sjednem za stol sa flomasterom i papirom u rukama i pravim svoju viziju te čudne sinteze. Čim nabavim snimke terena ovog dijela Stoca, to ću i početi raditi sa velikim zadovoljstvom.

(Emir Buzaljko, jesen 1977.)

100laclook

16/10/2023

16/10/2023

15/10/2023

12/10/2023

11/10/2023

10/10/2023

05/10/2023

03/10/2023

Address

Website

Alerts

Shortcuts

Share

Category

Other News & Media Websites in Stolac